Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/masterofsin

Marketing

Grijeh i kazna

Stajala je naslonjena na zid. Njezina oprava bila je pripijena uz njezino savršeno tanko tijelo, ističući sve njezine ljepote. Oduvijek je bila ljepotica u tamnom, mada je pripadala najplemenitijoj vrsti na svijetu. Njezine tamnozelene oči bile su usmjerene na nešto daleko, nešto što je iz svoje prve bitke samo promatrala. Što ju je natjeralo da o tome misli… željela se tješiti da nije znala, ali u krivu je bila lažući samu sebe. Noć i ljepota rase protiv koje je njezina ratovala stoljećima… privukla ju je na razmišljanje o ratniku kojega je ugledala kada su krenuli u rat protiv ljudi. On. Nije se smio pojaviti niti je obraniti od opasnosti neprijateljskog mača koji joj je prijetio. Radije bi umrla na svome tlu od ljudske ruke, nego da je brani pripadnik nečastive rase koji se ljudskom krvlju hrani. Nesvjesno, ruku je položila na oštricu koja joj je visjela za pasom. Nezadovoljno je uzdahnula, a potom se okrenula. Put ju je vodio do tabora gdje su spavali ostali borci, odmarajući se za iduće bitke. Nitko od njih nije znao što nosi sljedeći dan, što nosi sunce, a što mjesec kada pokaže svoj srebrni osmjeh… Prokletstvo.

Zastala je najednom, jer je šušanj prekinuo njezine misli. Nije se okrenula. Slušala je lagane korake kako joj se približavaju. Poznavala ga je. Osjećala je napetost u svim svojim mišićima, ponestajalo joj je zraka, desna strana lica trnula joj je od bijesa. Okrenula se i ugledala oči boje ugljena, porculansku put, duge crne kose i plemenito tijelo muškarca ovijenog u crnu boju. Pogledala ga je, u sebi ga proklinjući, ali i priznajući da nijedan od njega nije ljepši. Bio je zabranjen, pripremali su se za bitke protiv ljudske rase, ali to nije bio razlog da se rasa sunca i rasa mjeseca zbliže. Njezine misli su nestale. Um joj je bio prazan. Mišići lica su joj se ukočili iščekujući nešto.

''Ne mogu te razumjeti.'' progovorio je napokon približivši se za jedan korak.
''Ne traži to.'' odvratila je i spustila je pogled na tlo namrštivši se. ''Nisi trebao opet dolaziti.''
''Želio sam provjeriti kako je rana na tvojim prsima.'' nasmiješio se blago.
''Samo ti za nju znaš i samo si je ti zaliječio. Cijenim to, ali tvoji posjeti me smetaju.'' govorila je odvažno, nadajući se da je uvjerljiva.
''Nije tako.'' odvratio je i ponovno joj se približio. Stao je iza nje. Osjetio je kako joj se tijelo ukočilo i kako je zaustavila dah.
''Odakle znaš?'' reče hladno.
''Glas ti neprimjetno drhti dok izgovaraš svaku riječ, tijelo ti je ledeno… i susprežeš dah.''
''Sram me je.''
''Što stojim iza tebe?'' naborao je čelo.
''Ne.'' presjekla je oštro.
''Nego..? Razloga mora biti.'' šapnuo joj je u uho.
''Sram me što pripadam rasi koja se suzdržava svojih poriva i nagona, koja cijeni tradiciju i brani nam da živimo i da ljubimo. Ja ne smijem.'' rekla je u jednom dahu.
''Ali želiš…'' šapnuo joj je zavodljivo baš kao i prošle noći. Kroz nju prošli su trnci, misli su joj podivljale. Okrenula se k njemu i namrštila se ''Ne.''

Ovio je ruke oko njenog struka i polagano se nagnuo prema njenom vratu. Udisao je miris svete vilenjačke kože, polako je milujući prstima. Maknuo je kosu s njenih ramena, a potom naslonio glavu na njezinu. Osjećao je kako usporeno diše odbijajući pokazati osjećaj. Znao je što ju sprječava da mu uzvrati isto. Smrt bi zadesila i jedno i drugo ako bi se saznalo za ijedan njihov sastanak. Kada bi se krv počela miješati, nastajali bi klanovi… Rase bi izgubile jedinstvo. Postojao bi samo jedan način… koji je još nečasniji od svih ovih. Odreći se besmrtnosti…? …sramotno i nepopravljivo za obje rase. Vojskovođe, da padnu pred osjećajem?

''Trebao bih te na mjestu ubiti.'' rekao je tiho. I ona je znala to. ''Trebao bih te zubima razderati i ispiti te do kraja… trebao bih. Ali ne smijem. Ne želim.''
''Trebala bih učiniti isto. Pronalazim i ubijam tvoju vrstu već stoljećima.''
''Reci mi…'' opet će tiho ''Što čuješ?''

Oboje se umiriše. Miris noći odnio ih je daleko od ratova, u zemlju u kojoj vrijeme ne teče, a ne vladaju njime ni sunce ni mjesec. Vjetar i Kiša ondje vladaju… daleko, daleko. Dva srca kucala su istim tempom ne pokušavajući shvatiti zašto. Slušajući tihe otkucaje, oboje su shvatili da je ovo posljednja bitka u njihovu vijeku. Drugu bitku u kojoj su gubili duše vodili su već nekoliko godina, otkako je rat s nečasnom rasom započeo… od prvog dana na bojnom polju.

''Toliko sam puta poželio ušuljati ti se u san… ali zatvoriš misli. Ne mogu do tebe.'' pogledao ju je. ''Bojiš li se?''
''Želje su ponekad jače od misli, a kad slušaš… onda i čuješ. Ne možeš do mene, a želiš to. Šaptanje tvoje molitve mojim bogovima sam čula.''
''Znači… vjeruješ?''
''Znam da ne bi načinio ništa što bi me povrijedilo.''
''Onda me poljubi, i daj da umrem sretan.''

Ovo ju je iznenadilo. On je bio potpuno ozbiljan. Gledao je u nju i u pogledu ju je molio za ovo. Razmišljala je… da joj je mogao oteti poljubac, mogao je već milijun puta… ali nije želio to učiniti ako bi ona odbijala. Dvije strane medalje vrtjele su se među njima. Svjetlost ju je sprječavala da prijeđe na tamnu stranu svega ovoga… mada niti jedan rat nije nikome donio ništa dobroga.

Odvažno mu se približila, ostavljajući dah na njegovom obrazu. U mislima molila je vilenjačke bogove za oproštenje ovog grijeha i onoga što će se upravo dogoditi. Usne grješnika dotaknule su se, a duše su se srele polako napuštajući tijela. Toliko žudnje u jednom dodiru otrova i pretvarali su se u pepeo. Obeščastili su svoje velikaške obitelji, vojsku i oduzeli jedno drugome život jednim jedinim poljupcem… jer usne bile su otrovne, usne sunca i mjeseca…

Krv im se slijevala ždrijelima dok su osjećali slabost. Mišići su im se stali grčiti, ali još uvijek su dodirivali jedno drugo. Zabranjeno bilo je najslađe, a posljednje što su oboje čuli… bilo je samo kucanje dva grješna srca koja su načinila prvu stubu u nastajanju nove rase… Odmaknula se od njega i otrčala u tabor. On je ostao stajati spuštene glave proklinjući i svoju i njenu iskrenost, slabost i nagon… Zar smo kao ljudi…?


Rat je osvanuo s novom zorom. Krv se prolijevala svim potocima vilenjačke zemlje na kojoj se ovaj krvavi rat vodio. Sjekli su i ubijali oboje, i tražili jedno drugo pogledima. Njoj su na oči navirale suze, dok je on kipio od bijesa… ali i dalje su ratovali. U trenutku okreta i zamaha oštricama, puhnuo je vjetar govoreći joj Slušaj… i čut ćeš… Umirila se i uzdahnula je kao i prošle večeri. Želja… i glas.

Jedno srce drugome je reklo Neka svršeno bude, jer ovako više ne može…
Drugo srce odvratilo je Ako već mora tako biti, da slobodni i ponosni budemo… neka boli trenutak samo, onda ćeš me opet naći.

Okrenuli su se jedno prema drugome u plamenu osvete i žudnje potvrdivši osjećaje. Pogledi su im se sreli, oštrice su se mimoišle i… Gledajući se, padali su zajedno na tlo puno trupala. Prošaptali su privinuvši se jedno drugome Oprosti… Dvije krvi su se slijevale u jednu lokvu iz oba njihova tijela dok su oni sklapali oči. Misli su im sada bile jednake, duše su im bile slobodne… a od njih ostao je samo pepeo. Tajna njihova ostala je sigurna iako je cijena nosila dva važna života… ali ipak, umrli su časno.

Samo bogovi znali su za ovaj čin, mada su ratnici obje rase mislili da su pali u boju od ruke neprijatelja. Upravljajući drugim sudbinama pitali su se bogovi …što bi bilo… kad bi bilo…? – mada je već bilo kasno…


Image Hosted by ImageShack.us


Evo mene, vratih se napokon!! Doživljaje vam neću prepričavati, bilo je predobro, znam da ste se zaželjeli malo mojih pričica, pa evo... da vas počastim jednom malo dužom... što me natjeralo da ju napišem...? San... samo snovi su bogati ovoliko, a i samo znate da ja imam jako, jako čudne snove. Evo vam pripadnika dvije rase s malom prljavom tajnom i časnim svršetkom... Nadam se da će vam se svidjeti i sve vas ovim putem pozdravljam... Slava!

Post je objavljen 02.09.2007. u 01:59 sati.