Molim lijepo, moj je godišnji pri kraju. Kao što je i red - dopustila sam si napraviti propuh u glavi. Dala sam vjetru da odnese sve ustajale, smdrljive i neugodne misli i osjećaje, i prepustila se ljetu, obitelji, zajedničkim izletima, izlascima, tv-maratonima i drugim ljetnim razbibrigama.
A sad je svemu kraj. Školsko nas zvono zove. Ovaj put ne samo mene, već i moju najstariju klincezu. Moju prvašicu. Školska je torba kupljena, pernica i papuče. Odjeća je jesenja već u ormaru. A pamet je na paši. Sve se bojim kako će biti s jutarnjim ustajanjem. Naime do sad smo se budili gospodski - u pola devet. A od ponedljeljka - radničko radno vrijeme - pola sedam. Pa kuda koji mili moji. Najdraži će od jeseni početi raditi u Metropoli. Bit će to velika promjena za nas. Obitelj više neće biti tako homogena i povezana. No, što se može - više su sile presudile. Dobro je što je uspio dogovoriti da dva dana radi od doma - pa ga nećemo viđati samo tri dana u tjednu.
Klincezica A. postala je i prava plivačica. Uključena je u plivački klub, a E. je najesen među male plesačice. Mislim da me čeka naporna jesen. No, ne žalim se, kako bi bilo da stalno sjedim doma, i ispijam beskonačne kave s bilo kim tko mi se ponudi (scenarij iz mladenaštva). Bembolo više nije bembolo. Priča sve u šesnaest i postaje pravi mali vragolan. Ali o sebi priča u ženskom rodu. Umiremo od smijeha.
Ove godine slabo španciram. Prvo je bilo prevruće, a sad je pak kiša. Kao da i nije Špancirfest. A znate već da sam ja prekaljena šetačica. Sadržaja ima, pa vas pozivam - svi na špancir, u VAraždin.
Post je objavljen 30.08.2007. u 11:59 sati.