Trebalo mi je malo novih lica na mom blogu i zaista mi je drago da ste me posjetili. Trebalo mi je da me malo ljudi sa životnim iskustvom spuste na zemlju i otvoreno mi kažu svoje mišljenje o mom mladenačkom zavaravanju.
Uvijek kad pomislim da sam postala žena, shvatim da sam u srcu jedna velika djevojčica koja još uvijek gleda ljubavne filmove i sanja o princu. Sve što se oko mene događa znam i svjesna sam, ali jednostavno ne želim vjerovat da je to i moja stvarnost. Uvijek je to nečija druga stvarnost.
Umjesto da uživam u trenucima i onome što imam s njim ja kopam i tražim zašto to nešto što mi se događa u stvari ne vrijedi...
Pitam se zar nije bolje ostati sam... Može li čovjek ostati sam? I uživati u tome znajući da ga u tom slučaju barem nitko ne vara?
A opet razmišljam, kad bi sad recimo ova moja ljubav potrajala duuuuuuugo kome ja mogu garantirat da ja neću bit ta kojoj se neće dogoditi situacija kojoj neću odolit? Kome ja mogu tvrditi da ja neću napraviti ono čega se u ovim rečenicama grozim?
Post je objavljen 23.08.2007. u 10:27 sati.