Marketing
Carried away by a moonlight shadow? Some other time...
Dotični gospodin pronašao je način da me riješi dileme. Nije tako savršen ili barem dobar za mene koliko sam si predočavala na početku.
U biti gledam svoju frendicu - zgodna je, pametna, ima jedinstven način da mi digne tlak, ali to je samo nešto što ju čini posebnom. Našla je što je tražila. Dečka koji ju čini sretnom, koji je ''stvoren za nju''. Ima jednu jedinu manu - ne živi u istome gradu kao i ona i time sve postaje samo teže.
Gledam drugu frendicu - slatku malu vražicu za kojom mnogi dečki trče, a stvorenje koje ona voli želi biti samo prijatelj s njom ne znajući da ona koliko je sretna zbog tog toliko je i tužna. Svaki dečko s kojim je bila od njega samo ju je podsjećao na poljupce koji su nekada pripadali njoj.
Kada bih u par riječi krenula opisati svoju situaciju glasila bi otprilike ovako:
onaj do koga mi je bilo toliko stalo našao je način da zatvori vrata i prijateljstvu i nečemu drugome po tom pitanju, od njega- nijedan drugi se ne čini dovoljno dobar, a ovaj kojemu sam posvetila malo više pažnje po toliko stvari jednostavno nije dečko za mene. I što sada?
Shot at 2007-08-19
Zbunjena sam u zadnje vrijeme. Malo mi je loše, malo dobro, malo sam živčana ,a malo sretna, a toliko se želim ljubit... Jednostavo već sama sebi idem na živce. Non stop očekujem da se nešto dogodi, non stop imam filing da mi netko fali a jebiga, ne znam ni sama tko. Napravila sam si tri zida a nijedan mi ne valja.
Mislila sam da će biti bolje kada se cure vrate s mora, ali ljubavne priče sa vrućih plaža samo imaju učinkovitiji način bacanja u depresiju kada vas podsjećaju da je vaše more prošlo dijelom usamljujuće preko dana.
I tako ponovno i ponovno, iz dana u dan, a ovu ogromnu zbrku riječi želim završiti citatom Alfreda Adlera koji me zna ohrabriti u crnim danima....
Post je objavljen 19.08.2007. u 17:52 sati.