Bilo je teško, ali stvarno.
Nakon što sam shvatila da sam postala pas, shvatila sam da kao takva ne mogu pisat.
I onda više nisam nikako mogla upisati ništa u svoj dnevnik, i sve sam se više upuštala u ulogu psa.
Nekako je bilo tako lako samo se prepustiti.
Tako je lijepo biti pas, zapravo.
Nisam to nikad znala. Glavna mi je briga jelo, lajanje, razmnožavanje, a primjetila sam i da mi posebno zadovoljstvo pruža donošenje stvari koje mi netko baci.
Ah da, i bilo mi je skroz super kad bi me netko češkao po trbuhu.
Ili ispod brade.
Ili držao u krilu i ništa ne radio.
Baš mi je bilo super dok sam bila pas i razmišljala kao jedan.
A onda sam se sjetila da ona kuja ima moje tijelo.
I morala sam se prisiliti da opet razmišljam kao ja, i nađem rješenje.
Što je bilo uistinu teško, jer ja kao ja ionako teško nalazim rješenja u vezi s magičnim prčkanjem (što je ironično, zapravo, jer sam čarobnica. tako mi bogova) a kamoli kad to pokušavam raditi s psećim mozgom.
Taman kad počnem razmišljati o onečemu pomislim 'A možda da samo tu ležim i gledam iz kojeg smjera će doći nešto ukusno?'
I onda mi treba barem 5 sati da se vratim na staro razmišljanje.
Trebalo bi mi kraće kad bih vidjela kako se ona kuja bacaka po Arathornu.
Mislim, u redu, nek se ona bacaka, ali ne s mojim tijelom! Kuja.
Uh.
Baš me naljutila.
Zapravo, naljutila bi me da to radi s bilo čijim tijelom.
Uglavnom, nagovorila sam se da se sjetim što se točno dogodilo, i nakon otprilike mjesec dana dubokog psećeg koncentriranja došla sam do zaključka. Pala sam u blato!
Bili su to smeđi čarobnjaci!
Ali onda sam se sjetila da sam to i znala.
Pa sam morala smislit nešto novo.
Daakle, onda sam shvatila da je to zapravo jedan od onih trikova kojima smeđi čarobnjaci dobiju tijela. počnu od glisti, pa se prebacuju u sve veća i veća bića. I onda si umišljaju da će zavladati svijetom, a ne mogu ni govoriti. Samo se mogu prebacivati iz tijela u tijelo. Budale.
Uglavnom, nakon što sam se toga sjetila, pred nosom mi je proletjela neka glupa mala ptica i nisam se mogla oduprijeti psećem nagonu da idem trčati za njom, iako sam znala da nema šanse da ju ulovim dok tako leti a ja sam mali pas. A bezobrazna ptičurina me izazivala i letuckala mi pred nosom dobrih par sati.
Na kraju je otišla, a ja sam se vratila Arathornu s ugodnim osjećajem dobro obavljenog posla.
Onda mi je trebalo još neko vrijeme da počnem smišljati načine da vratim kuju na njeno mjesto.
I sinulo mi je.
Sve što trebam napraviti je reći Arathornu da joj to kaže!
Ako ih netko otkrije i kaže im 'Smeđi stvore vrati se u kožu iz koje si došao' vrate se natrag u glistu!
Bila sam tako sretna kad sam se toga sjetila da sam neko vrijeme sretno skakutala oko jednog drveta, iščupala busen trave zubima i pljunula ga njemu pred noge. Arathornu, ne busenu.
Nakon što sam ga neko vrijeme s očekivanjem gledala, shvatila sam da on ne vidi što sam mu htjela reći, i da busen trave pred nogama ne govori 'Kaži joj "Smeđi stvore vrati se u kožu iz koje si došao" '.
Morala sam se vratiti na prokleto razmišljanje, i zaključila sam.
Ako sad dok znam da nisam zapravo pas mogu nekako pisati dnevnik, onda bih mu možda mogla napisati poruku! Da!
Briljantna ideja.
Samo se nadam da će moći pročitati moj pseći rukopis...
Post je objavljen 14.08.2007. u 22:01 sati.