Marketing
Što kažeš na post s 0 inspiracije?
Sjeo sam za kompjuter i pokušao napisati nešto dubokoumno, nešto u stilu Carrie kada započinje svoj tjedni izvještaj s koliko je mužjaka spavala i što li je samo pametnoga iz toga naučila. Doduše, osim stravične dekadencije, ništa drugo i toj seriji ne vrijedi pogledati niti poslušati i neopisivo mi se gade te babetine kojima je već istekao rok trajanja ali se zato drmaju sa svime što ima prostatu i hoda na dvije noge. Stvarno, ovaj svijet ide kvragu...
Tako da ćete ovaj put ponovo ostati zakinuti za svježi inteligentni iscjedak moga mozga. Kad smo već kod iscjedaka, sjetio sam se sada da sam tu istu riječ upotrijebio jednom u školskoj zadaći i da mi je Ljubljana rekla da kako sam samo tako grez. A svidjela joj se zadaćnica (kao i svaka koju sam napisao, još od petog osnovne, tako je i ta polučila nevjerojatan uspjeh), zbog te je cijelu godinu provela maltretirajući me i vrbujući da odem studirati novinarstvo ili nešto srodno tome. Needless to say da sam se odupirao svim mogućim silama i nesilama, ali to nije moglo spriječiti moj glupi mozak da svaki put napravi mini remek-djelo na zadaćnici (nije da se pravim važan, samo činjenice iznosim :))) ). Tako da ni sam sebi nisam pomagao. Dovoljno što me je natjerala da dvaput idem na glupu govorničku školu. Sreća od Boga što sam sabotirao svoj drugi govor pa nisam svršio na audiciji kao prve godine, iako mi je malo falilo. Mislim da je Medu već tada bilo dosta publiciteta, neka bulje u neku drugu budalu...
Nego, što sam ono hotio rijet? A. Jučer sam se nemalo obveselio kada sam uletio u hlače broj 56! Uzevši u obzir da sam prije nekih 11 mjeseci nosio 62, ne moram vam ni opisivati koliko euforije je bilo u onoj maloj kabini za presvlačenje na drugom katu Robne kuće Srđ. Plenty of it. A najbolje je to što ne namjeravam ostat na tome, tako da će se to još i spustit...
No dosta o mojim kilima, kao da ih ionako nema previše. Pričajmo malo o meni! Dakle, nemam auto tako da se ne moram brinut oko konja i njihovog ubrzanja. Batman mi nije uzor u životu pa stoga niti ne posjedujem majice i kape s dotičnim šišmanom ali životna želja mi je biti pravi babe u tajcama i plaštu koji će se bacakati po onih tri i po nebodera u Dubrovniku i spašavati polugole pice od impotentnih mafijaša u frakovima. A ako ikad svršim s kojom u svom brlogu gdje me čeka oronuli batler s više kose nego što je moga glava posjeduje, pobrinut ću se da mi izrodi jedno trisdva mala glodavca pa ćemo sretni i veseli davati im imena listajući telefonski imenik Donjeg Vakufa. Onda ću otkriti da mi je draga ustvari neka superzla superwoman beštija koju jedino možeš poraziti ako joj odgrizeš klitoris i skuhaš ga zajedno s malo luka i jednom dlakom iz batlerove brade. Naravno da će me to shrvati pa ću trideset milenija provesti u hibernaciji naričući nad zajebanom sudbinom dok Dubrovnik bude prolazio kroz eru zla, nasilja i rata jer ih neće imati tko braniti....
Eto, sad kad svi mi znamo kako blještavo, veniški bijela, će mi biti budućnost, ajmo se pozabaviti malo sadašnjošću... Sutra (dobro, neposrednom budućnošću, ne cjepidlačite, nije mi ih previše ostalo) idem kod tetke na rošt... Dobro, svinja će biti na roštilju i to ne ja, nego ona na četri noge i s njuškom kao šuko utičnicom. To mi je već četvrti roštilj u veoma malo vremena i odgovorno tvrdim da mi ih je više dosta.Tim više što se „pazim“ pa jedem ekstremno malo za objed. Čestitam stoga sebi na nevjerojatnoj snazi volje...
Što me dovodi do mog sljedećeg plana, nazovimo ga alternativom za krilatu budućnost koju sam maloprije iznio u ne tako kratkim krivuljama. Zašto jednostavno ne bih izdao knjigu? „Ja i mojih bivših 120 kilograma“, gdje bih iznio sve frustracije i probleme oko pronalaženja prave odjeće, neugodnosti kada vas pošalju u butigu s prekrivačima za cirkuske slonove i kažu vam da si tamo naručite jaketu jer oni imaju brojeve samo do 150 a vama treba 359? Pa gdje su onda sve one situacije kada vam konobar u restoranu, misleći da ako imate 120 kila morate pojest mesa koliko ste teški, donese na pladnju pola krepanog teleta, izrazito sirovog, i misli da vam je učinio uslugu, ne sluteći da vam je samo povećao rizik od srčanih i inih udara koji vas mogu strefit? Pa vam onda zovu vučnu službu da vas svojim vitlom iščupaju iz pretrpanog busa iz kojeg se kroz prozore i mikropukotine cijedi salo debelih Nijemica s kruzera. Vi, naravno, ne možete izać jer ste i sami jednako teških kostiju pa vas čupaju van dok se osjećate kao pretili klimavi zub u ustima nekog Regoča i dok vas natežu i natežu ne bi li vas iščačkali iz busa? I onda se pametni Libertasov vozač lukavo dosjeti da se posluži motornom pilom za izvanredne slučajeve koju drži pod svojim sjedalom. Vani vas čeka seoski plastični kirurg da vas sastavi nazad, dok mu dodaju jedan po jedan dio vas. Nažalost, plastika na plastičnom kirurgu ne izdržava na suncu pa vas šalju majci doma u nekoliko FedEx paketa. Otvara ona i raduje se što je dobila puzzle 5 mjeseci prije rođendana...
Vidite? Imam ja karijeru u svojoj, sve tanjoj i tanjoj, budućnosti, u slučaju da mi biologija jednostavno ne bude suđena... Točnije, ako ja ne budem suđen njoj. A pišem sve ovo kao uvertiru u svečano obećanje sebi i vama (u biti sebi, vama čist svejedno) da ću danas konačno zasukat rukave i počet učit kemije. Koje me čekaju i nadaju mi se još od 1. kolovoza kada sam im jednako tako obećao da ću učit. A istini za volju, sve je ovo tu samo da nešto novo bude. Još jedno od mojih umijeća stvaranja posta s nula inspiracije... I reklama za Coca Colu...
Post je objavljen 14.08.2007. u 15:47 sati.