dan 2
ponedjeljak 13.08.2007.
Pala mi je na pamet tema – homoseksualci u plesnom svijetu. Naravno, priča se prvenstveno odnosi na muškarce – zašto je žene napaljujuće gledati u gay seksu (je ili nije gay – njih dvije poziraju skupa, da raspale mušku maštu). Valjda muškarac, gledajući slike stavlja sebe među njih... zašto žene ne privlači image s dva muškarca u “erotskom” odnosu... ili jednostavno ne žele priznati?
Da se zna, ja smatram da smo svi mi biseksualci po prirodi. Kad tad nas (barem) jedna osoba istog spola privuče, seksualno, a možda i emocionalno. Na nama je da odaberemo. Ali, moramo li odabrati jedno – čemu u manjiti mogućnost zadovoljstva? Isključimo li jedne, isključili smo pola zemaljske kugle s popisa potecijalnog partnera.
No, vraćam se na temu. Jedna stvar mi nije bila jasna... zapravo, nije mi ni sada. Gledajući mene, jedno četiri muška “hunk” tipa, u ženskom društvu samo kad mogu ispasti pastusi u očima prijatelja, gledaju u mene i viču: “PEDERČINO!” . Zašto? S 13 godina sam radi svog “pederskog” odabira hobija zaradio prvi honorar, s 15 odradio svoju prvu profesionalnu plesnu predstavu kao dio poznatog plesnog ansambla, sa 17 završio gimnaziju i nasputio dom i zemlju radi akademije aka stručnog usavršavanja - većinu slobodnog vremena provodim u društvu žena, uglavnom i imam prijateljice. Tko je ovdje lud?
Naravno, u prilog mi ne ide statistika koja pokazuje da puno muškaraca u plesnom svijetu i je homoseksualnog opredjeljenja. No ipak bih se usudio reći kako nije ohrabrujuć mentalitet koji ti pripisuje neke osobine, a da nisi ni kriv ni dužan. A i istina je da žene zaista vladaju mojom profesijom, ali to je jednostavno zato što kroz povijet, kada je ples bio jednostavno estetski lijep i zbog toga cijenjen – puno je ljepše bilo vidjet nježno žensko biće kako glumi vilu i skakuće okolo kao vjetrom nošena, nego veliku mušku grdosiju koja neartikulirano maše rukama i nogama. Ipak, i to se danas mijenja.
Dečko koji pleše je gay...a dečko koji pleše ima ovakav raspored. Jedan dan na akademiji počinje u 8 45, a pauza do ručka gotovo da i nema. Popodnevni satovi i probe mogu se odužiti sve dok nas ne istjeraju iz škole kako bi je zatvorili. U profesionalnom svijetu još dođe i večernja predstava. Fizičke sposobnosti plesača dovode se na visoku razinu godinama i godinama mukotrpnog rada, uvijek ima neka nova stvar koja se traži od tebe ako želiš biti uspješan, od savršenog izvođena tehnika kao recimo baleta pa do dubljenja na glavi, trčanja unatrag, skakanja preko trosjeda, valjanja u medu, hopsanja po stepenicama, izražavanja utučenosti u prozorskom okviru... A da ne uvrstim u to neke normalnije stvari poput teretane, bicikla... jer se uz sve navedeno od nas očekuje da budemo daleko snažniji, mišićaviji,brži - “muškiji” jedan od drugog kako bi mogli pridonjeti već i ovako puno većem broju žena u profesiji.
Lud na jedan pozitivan način moraš bit da izdržiš takav tretman (ne umanjujem time ostala zanimanja, samo prikazujem kako izgleda ovo moje), a to ima za sebe i kojekakve posljedice. Kada se baviš poslom i “smišljaš umjetnost” i u privatnom životu, postoji mogućnost, da se ponašaš drugačije od drugim. Ali to što ima dana kada se odjenem u 864 različite boje i izgledam kao klaun dok vrtim piruete na Zrinjevcu ne znači da sam automatski homoseksualac.
(mislim da sam možda previše razvezao, ali da dovršim)
Sve ovo pišem jer mi već na *urac idu oni kojima nikako da prestane bit zanimljivo kako ja izgledam kad se po meni pljuje. Dakle, nije ni stvar u tome jesam li ili nisam nego u tretmanu koji dobivam. Mislim, da jesam gay, bilo bi mi i gore jer bi napadali dio moje intime.
A da ne kažem da nema čarobnije pojave od male-female dueta kada partneri, pa i kad se riječ samo o vježbanju na satu, jedan drugome stavljaju svoje tijelo u ruke. Osjećaj koji se tada razvija, pažnja prema onome s kime barataš, sigurnost koju ti uljeva dobar partner, strast koja lagano pucketa (još da se bavim tangom, ...uf...)... sve je to nešto o čemu prosječan muškarac (mislim na onoga koji se recimo bavi ekonomijom, a nakon posla dođe doma i sjedne pred TV i onda navija za Dinamo) može samo sanjati.
Tema mi je poprimila preopće razmjere. Smislit ću nešto konkretnije za sljedeći put.
Ostavite predrasude pred vratima stana kad izlazite iz kuće. Možda vam se baš taj dan dogodi nešto neočekivano u čemu biste mogli neopisivo uživati.
Post je objavljen 14.08.2007. u 11:51 sati.