Semafor
Na svakoj strani pozornice nalazi se semafor. Semafor s jedne strane osvijetli pozornicu zelenim svjetlom i istodobno se čuje znak za prolaz pješaka: pip, pip, pip, pip.
Sa suprotne na pozornicu izađe lik i krene prema semaforu. Srednjih je godina, pomalo zapušten i tupavog izgleda. Kada dođe na drugi kraj pozornice, semafor se ugasi i uz znak za prolaz upali se onaj na drugom kraju pozornice. Žustrijim hodom krene do njega. Kad dođe na drugu stranu, ponovno se upali prvi semafor. Lik krene prema njemu, ali na pola puta upali se crveno svjetlo, oglasi se signal za stop (piiip, piiip, piiip) i lik se ukopa. Semafor se počinje poigravati s likom. Upali se zeleno svjetlo, lik krene, pa crveno, lik se ukopa. Na ponovni znak zelenog svjetla lik se dokopa kraja pozornice, a zatim se upali drugi semafor i on potrči prema njemu, ali, naravno, upali se crveno svjetlo. Poigravanje traje neko vrijeme, sve dok lik, premoren, ne počne puzati od jednog do drugog semafora, a zatim se oba upale, jedan crveno, drugi zeleno, i počnu napadno pištati. Lik se sruši na pozornicu, pozornica se zatamnjuje, a na platnu se projicira veliki upitnik. Upitnik na platnu nestaje, zatamnjenje.
***
Semafori se više ne vide, ali zeleno svjetlo blago obasjava cijelu pozornicu. Na platnu je projicirana sjena velikog križa. Ušeće lik s rukama u džepovima i otisnutim upitnikom na čelu. Naoko bezbrižno zvižduče, ali zabrinutim i istodobno radoznalim pogledom ispituje okolinu.
Na rubu pozornice stoji fratar koji Lika promatra, ali ga vidi samo publika.
Fratrov glas odzvanja cijelom pozornicom, kao da dolazi odozgo. (može biti prije snimljen)
GLAS (bijesno, siktavo): Tišina!
Lik prestane zviždati, osvrće se, znatiželjno prilazi križu (misli da od tamo dolazi glas)
GLAS (fratar sa strane gestikulira): Huljo bezbožna! Klekni!
Lik prestrašeno klekne.
LIK: Ja sam…
GLAS: Znam ja tko si ti i što tražiš…ja ti mogu pomoći.
LIK (leđima okrenut publici kleči i gleda u križ) Ozbiljno?
GLAS: Naravno.
Ispod platna sa križom prema liku se približava škrabica, u njoj zveckaju novčići. Škrabica se zatrese. Lik najprije začuđeno gleda, a onda brzo zarije ruke u džepove i istrese papirnati i zveckavi sadržaj u škrabicu.
GLAS (umilnije): Ticket na pregled.
LIK: Kakav ticket?
GLAS: Sakramenti, no?!?
LIK: A. Nemam ja tog.
Fratar sa strane je nervozan i nestrpljiv.
GLAS: ŠTO??? Dobro, dobro, ali mislim da ti još nešto zvecka u džepu.
LIK (naivno opipava džepove): Što?
GLAS: Bezbožnik! Svetogrđe!
Scenu osvijetli jarko crveno svjetlo i napadni zvuci «piiip piiip piiip» za «stop» pješacima.
Lik preplašeno izleti van. Zamračenje.
***
Zeleno svjetlo obasja sredinu pozornice, tj. stol za kojim sjedi liječnik u bijeloj kuti i stetoskopom oko vrata. Zabrinuto promatra karton. Na stolici bez naslonjača ispred stola skrušeno sjedi Lik.
LIJEČNIK: Čujte, ja vam tu ne mogu više puno pomoći. Ali… (zastane pa odloži karton na stol, sklopi ruke nad njim i značajno pogleda Lika)
LIK (s nadom podigne glavu): Ali?
LIJEČNIK: Postoji još nešto…iako je to izvan domene mog djelovanja…a i Hipokrat se vjerojatno sad okreće u grobu…ali to bi vam mogla biti šansa…malena, ali šansa.
LIK (upitni pogled)
LIJEČNIK (nakašlje se): Hm…hm.
Pozornicu na par trenutaka obasja snažno crveno svjetlo, zatim se sve na par sekundi zamrači, začuje se zvuk, tj. zvonce starinskih blagajni, pa se opet pojavi ugodno zeleno svjetlo.
LIJEČNIK: Suvremena medicina ne koristi ove metode, ali… (nagne se nad stol i prstom pokaže liku da se primakne, ovaj ga posluša pa mu liječnik šapne nešto na uho i pozornica se zamrači)
***
Zeleno svijetlo obasja sredinu pozornice. Tamo, na mjestu liječničkog stola u yoga položaju kleči i meditira tip koji nalikuje na talijanskog mafijaša. Ispred njega u uskoj vazici dime se mirisni štapići. Prugasto odijelo, zalizana kosa, podebeo, brkat. Okrenut je publici u profilu, tako da se na njegovoj desnoj ruci vidi masivni zlatni prsten. Lik dolazi, začuđen promatra tipa i obilazi oko njega.
TIP (ne otvorivši oči): Kol`ko trebaš?
LIK (mutavo): Čega?
TIP (lagano mu se zatresu brčići, pomalo nervozno): pa onog po što si došao. SMISLA. (Otvori oči i pogleda zbunjenog lika)
LIK: A, pa da, to. (Klekne sučelice Tipu) Pa ono, što više.
TIP: Kilogrami, litre, cisterne, vagoni…biraj.
LIK: Pa dobro, može recimo…deset kilograma…`oće mi to bit dosta…?
TIP (lukavo): Ne štedi, prika, imamo rasprodaju, dobra je berba ove godine.
LIK (obješenački): Dobro, daj sto.
TIP (osmjehne se): Stevo!
Na pozornicu doleti sitni Kinez, sa blokom i olovkom u ruci, spreman zapisati sve što gazda naredi.
TIP: Piši tonu za našeg prijatelja.
Kinez zapisuje, kimnu glavom i odlazi.
TIP: Pošiljka stiže kroz par dana. A do tada, moj prijatelju, mali poklon za tebe. (iz kaputa vadi dječji kompas na uzici) Da te vodi i štiti od svih nedaća.
LIK: E, …, a jel to sigurno funkcionira?
TIP: Zar ti ja djelujem kao netko tko će te prevariti?
U međuvremenu u pozadini se osvjetljava starčić sa hrpom kompasa oko vrata.
LIK (bezazleno, pomalo mutavo): Okej, fala, vidimo se. (Odlazi)
Starčić dolazi do Tipa
STARČIĆ: Moja pošiljka…?
TIP (hladno): Žalim, danas isporučujemo u tačkama, kriza je, ako razumijete, ali imam lijepi poklon za vas…
(iz kaputa vadi kompas i pruža ga starčeku)
Zamračenje.
***
Na svakoj strani pozornice ponovno su semafori. Kao na početku, uključuje se zeleno svjetlo, dolazi Lik, gleda u svoj kompas, uz signal se pali crveno svjetlo, on gledajući u kompas vrluda po pozornici. Pali se drugi semafor, lik ne obraća pozornost, već i dalje gleda u kompas na uzici oko vrata, hoda ukrug, pokuša se penjati po zastoru, skakuće po pozornici. Semafori počnu treperiti i divljati, a onda se odjednom gasi svjetlo i začu se krik, kočnice automobila i udar.
Neutralno svijetlo osvijetli sredinu pozornice. Tamo se nalazi bolesnički krevet sa infuzijom sa strane. Ne krevetu bespomoćno spava Lik.
***
Dva čovjeka sučelice sjede za stolom na sredini pozornice. Nasuprot Lika (obučen u crnu odjeću) sjedi čovjek skroz sličan njemu, samo u potpuno bijeloj odjeći. Osvijetljeni su samo njih dvoje.
DVOJNIK (ispred njega je blok, u ruci olovka): Onda?
LIK: Što?
DVOJNIK: Što. Evidencija!
LIK (zbunjeno): Kakva evidencija?
DVOJNIK: Pa tražio si smisao. Najprije te moramo evidentirati, onda staneš u red. Što si, tko te stvorio, odakle dolaziš, kamo ideš?
LIK: Okej, piši LOVRO KOVAČIĆ.
DVOJNIK: Sorry, takva tri već postoje.
LIK: Piši Lovro Matija Kovačić.
DVOJNIK: Šest ih je samo u tvom gradu.
LIK: Da, i?
DVOJNIK (okrene očima): Gle, ova evidencije ide u anale univerzuma. Što ako faks sa tvojim smislom univerzum pošalje krivom Lovri Matiji Kovačiću? Ti si jedinstvena kozmička kreatura, puzzlica koja sad traži pomoć, ruku koja će je gurnuti na njezino mjesto u univerzumu…
LIK: Bla, bla, kozmička sranja…skrati.
DVOJNIK: Ako te stavi na krivo mjesto, sjebao si život svih 56 Lovre Matije Kovačića.
LIK: Pa što ću napisati onda?
DVOJNIK: Ono što si.
LIK: To ćemo preskočiti.
DVOJNIK: Tko te stvorio?
LIK: Mama i tata.
DVOJNIK (sumnjičav pogled):
LIK: Dobro, mama i poštar Luka.
DVOJNIK: Jesi siguran?
LIK: Dobro, oćemo radit DNK analizu?
DVOJNIK: ovo je pitanje tvog vjerovanja.
LIK (premišlja se): A valjda je i Bog pomogao…ma čekaj, kad je mama zadnji put molila Očenaš…?? Ajmo dalje.
DVOJNIK: Odakle si došao?
LIK: Iz pizde materine, što misliš?!?
DVOJNIK: Sorry, ne stane u kvadratiće.
LIK (zastane neodlučno; molećivo i skrušeno): Daj mi pomozi, ti si bar iskusan u tome.
DVOJNIK (uzdahne umorno): Pogledaj etiketu.
LIK: Čiju?
DVOJNIK: Pa svoju.
LIK: Na majici? (skida majicu) Velebit Karlovac.
DVOJNIK: Ma ne tu. Svoju etiketu. Na njoj se nalazi odgovor na većinu važnih pitanja.
LIK: Ma daj? A gdje se nalazi etiketa? Kako je prije nisam vidio? Hoćeš reći da sam blesav? Da su me tetovirali?
DVOJNIK: Zamisli da si majica. Gdje bi ti se nalazila etiketa?
LIK (digne ruku i uhvati se za vrat): Evo ovdje, na vratu.
DVOJNIK: Pa pročitaj onda.
LIK: Kako ću? (Izokreće se, vrti na stolici) Daj ti. (okrene leđa dvojniku)
DVOJNIK: E vidiš, tu je problem. Svoju etiketu možeš pročitati samo ti.
LIK: Pa onda sam ja…
DVOJNIK: Da. Roba s greškom. Ne brini. Svi smo.
LIK (u nevjerici gleda pred sebe)
DVOJNIK: Posljednje pitanje: Kamo ideš?
LIK: Pa idem tamo…gdje se ide. Jel. Di se može. Di mi kažu.
DVOJNIK (odloži papire, napravi značajnu stanku): Nećeš baš fascinirati birokraciju u univerzumu, znaš. Još si malo prezelen…
LIK (pokunjeno je spustio glavu i gleda pred sebe)
DVOJNIK: Moraš još odraditi malo Zemaljske prakse…
U tom trenutku upali se zeleno svjetlo na semaforu na kraju gledališta, pored vrata, a tišinu propara glasni znak za prolaz pješaka: pip, pip, pip, pip, pip, pip ,pip….
Na iznenađenje dvojnika, lik hitro skoči sa stolice i potrči prema semaforu. Pozornica se u međuvremenu zamrači. Lik izađe van pored semafora i zalupi vratima. Dvoranu ispuni jezivi piiiiiiiiiiiiiiiiiiiip (zvuk bolničkih aparata kad srce prestane kucati)
Na pozornici se osvijetli prazan bolnički krevet. Zaustavljanjem zvuka istodobno se zamrači pozornica.
- K R A J -
Post je objavljen 12.08.2007. u 16:52 sati.