Krenuo Medo u subotu ujutro na kupanje... Vidi Medo dim koji suklja iza brda, daleko daleko prema sjeveroistoku, na teritoriju „Republike Srpske“ tj. ono što mediji nazivaju istočna BiH. Nebo je apokaliptično... Dim se širi po cijeloj Župskoj vali, valja se po moru, zaklanja Sunce... More izgleda kao da je netko prosuo zlatnu prašinu po sivoj naboranoj koži emeritusa leša na patologiji... Kupa se Medo i nije mu svejedno... Zaspao Medo na stijenama, okružen popižđjelim morem i šumom lišća. Probudi se Medo uru vremena poslije i jedva se ustane jer je zatrpan tonom pepela... Pompeji: The great remake!
Navečer istoga dana... Oblak dima prekriva čitavu Župu ali se ne vidi plamen... Od istoka do zapada, 15 km zračne linije, suklja teški dim. Medo ide u Grad malo prođirat. Negdje oko deset sati, zove Meda ćaća da se istom vrati doma jer je stanje teško, možda budemo morali ići kod babe polijevat đardin jer se vatra spušta sa svih strana. Medo se oprašta od kompanije i ide doma. Kaže ćaća da najjače gori oko hidroelektrane u Platu. Dok Medo čeka bus, odjednom čitav grad utone u mrak na nekoliko sekundi. Potom se struja vraća. Tata javlja da je zahvatilo elektranu. Sve jugoistočnije od Plata je bilo bez struje do sutra dan.
Back na prvo lice... Ušao sam u bus i sada sam se zabrinuo, prvi put te večeri, zabrinuo me je nestanak struje. Znam gdje se nalazi elektrana i mislim si, ako je do tamo požar stigao, onda to znači da je praktički sve izgorilo... U busu je gomila stranaca te nešto domorodaca...
Kada smo preskočili Dubac i kada nam se otvorio pogled na čitavu Župu, šok... Koliko god vam je oko moglo sagledati, s jedne strane na drugu, po brdima i poljima, između kuća, vrtića, škole, nogometnog igrališta... Vatrena linija vijuga poput nakaradne verzije iznervirane čegrtuše. Ogromna padina ispod Postranja (skup seoca na brdu tik iza kojeg je granica s BiH) svjetluca poput *umetni-bilo-koje-ogromno-gradsko-groblje* na Sve svete. Milijardu i jedan plamičak tinja, a uokolo plameni jezici po 30 metara. Dima ima toliko da se ljudi u busu dave... Stranci su u panici jer je cesta prema Cavtatu zatvorena. Silazimo u sela kuda busevi voze samo nekoliko puta na dan (inače idu magistralom), prolazimo još bliže vatri i dimu... Bus nas istrese točno tamo gdje meni odgovara i stoji jer se ne smije i ne može vratiti u grad.
Odlazim doma, usput posuđujem mobitel jednoj staroj susjedi koja je bila sa mnom u busu kako bi nazvala kćer u Cavtat i rekla joj da ostane u hotelu gdje radi jer Plat gori i cesta je u plamenu. Došavši doma, vidim da moji stoje vani kod hidranta i pomažu vatrogascima puniti cisterne, donose im hladnu vodu.
Lagani žamor te šum umirućeg prometa potresaju snažne detonacije... Jedna za drugom, u razmaku od nekoliko minuta, sve glasnije i glasnije. Kako vatrena fronta napreduje nizbrdo prema kućama, tako zahvaća na stotine i stotine granata i mina zaostalih od 1991. Ljudi su preplašeni i nelagodno im je jer se svi još živo sjećamo kako je bilo 91. kada smo bili na fronti i kada su granate pljuštale po nama kao metalna kiša.
Vatrogasci napuštaju hidrant jer im je postao predaleko, budući se požar širi bočno prema Brgatu, Čibači, Dupcu (preko kojeg sam just maloprije prošao) i Petrači s jedne, te hotelu Astarei u Mlinima, Solinama, Beterini i Krstacu s druge, jugoistočne strane.
Odlazimo do mula na more odakle puca vidik prema Cavtatu te Platu i svim ovim mjestima koja praktički gore unutar samih sebe. Krajolik je užaren. Vatrena fronta poput lave curi niz brdo. Plamenje je ogromno, gori predivna borova šuma koja prekriva (koja je prekrivala) Beterinu, mjesto gdje su bile divne plaže i šumske staze tik uz more i kuda sam pregazio milijun puta u potrazi za šparogama...). Detonacije su postale sve jače i glasnije... Mater reče da idemo doma jer joj se plače. Gledamo prema Konavlima i u oblaku dima vidimo narančastocrveni odsjaj, zlokoban. Rekoše nam poslije i da Gabrili gore.
Pošli smo spat, sa strepnjom čekajući jutro.
Jučer ujutro, na istoku mir i tišina. Prema sjeveru još tinja pomalo ali nestaje dima. Zapad i sjeverozapad...
Oganj, inferno, nazovite kako hoćete ali plamen guta sve pred sobom. Vatrom su opkoljeni Getro i Lidl te skladište Čistoće koje je napola i izgorjelo. Susjeda se jedva probija iz Getroa gdje radi, auto joj je par puta zapeo u asfaltu koji se topi i gori na cesti. (sada je ponedjeljak, skoro tri ure popodne, tetka javlja da Rijeka Dubrovačka opet gori). Čitav Brgat i Čibača su u plamenu. Strahujemo da vatra ne zahvati staru benzinsku pumpu na Dupcu.
Kako večer pada, vatra se prebacila na brdo Trapit koje je povezano s Goričinom. A Goričina je brdašce, veoma ŠUMOVITO brdašce na koje se doslovno naslanjaju zgrade u kojima živim. Stanari se organiziraju, razvlače se manige (vatrogasna crijeva, jelte) i čeka se... Svako malo netko ide prema putu da baci pogled na Trapit. Vatra ne da juri prema nama nego galopira, nošena jakim, uraganskim vjetrom! Pitanje je sata, kažu, kada će zahvatiti zgrade.
Saznajemo da požar hara poviše Grada, da je u Gradu opća opasnost i da je Revelin otvoren za evakuaciju. Cesta je totalno zablokirana. Kupari, mjestašce između Trapita i Goričine je u plamenu. Popeli smo se na Goričinu da bolje vidimo, nas nekoliko. Strava i užas, ja vam ne mogu riječima opisati taj pogled na gorući Trapit i crkvicu sv. Petra na njegovu vrhu koju je očito samo Bog poštedio jer je tv odašiljač 50 metara od crkve sav crn od plamenova koji su ga lizali. U naselju vlada panika...
Kako idemo dublje u noć saznajemo da se vatrogasci bore s vatrom u Kuparima (izuzev jedne zgrade, mjestašce je nenaseljeno jer je total razvaljeno u ratu. točnije taj dio Kupara koji je između dva brda je nenaseljen, ostatak, s ove strane Goričine te preko magistrale je veoma naseljen) i praktički brane nas koji smo iza. U tri sata poslije ponoći, rekoše nam da su uspjeli zaustaviti oganj u Kuparima, na svega 400 metara od zgrada. Bogu hvala. Tetka (koja je 20 km udaljena od nas) javlja da je iza Grada, iza Srđa otvoreni pakao, da nema zelenog drva koji stoji, požar se skoro proširio do njih... Imajte na umu da puše stravičan vjetar i da na trenutke vatra u jednoj sekundi prevali i do deset metara prostora.
Jutros je zatišje, tko zna što nas čeka...
-------------------------------------------------------------------------------------
A želite li sada čuti drugu verziju? I mislio sam...
Preskačem isfrustriranost time što su me pozvali doma s valjda prvog subotnjeg izlaska otkad sam se rodio... Neću komentirati jbne strance koji nariču u busu niti dim koji me štipa za grlo dok pokušavam udahnut. Da ne spominjem Sonju koja me prca jel ja to gasim vatru kada je primjetila da grad nema struje...
Dolazim doma kad tamo mater psuje i bjesni na Trebinjce i Srbe koji su nam podmetnuli požar, moramo je držat da nekoga ne ubije... Tu noć je bilo dobro, samo što su mi stravično na živce išli ljudi na mulu, sve veliki heroji koji sjede na 3 km od vatre i govore „moglo se ovo, moglo se ono, trebali su ovako, što nisu onako“. Makli smo se kada je mater prvog od njih stjerala u p.m.
Sutradan gledamo kako dimi, mater uporno psuje Trebinjce, traži čekić i želi im ići razbijati aute. Đede je navalio da idemo roštiljat kod njega. Čovječe Božji, on bi vatru palio i meso peko a čitava Župa u OGNJU!!! I još je mene natjero da mu ugljen idem kupovat! Ja u Mercatora, vatrogasci ispred leže premoreni i razvaljeni, ljudi kupuju zalihe vode i hrane a ja izlazim s VREĆOM UGLJENA!!! Dobro me nisu odma uhitili...
E. Približilo se popodne. Susjedi paničare toliko da im je bolje udovoljit nego se s njima prepirat. Uporno hoće zalijevat Goričinu. Pokušavaš im objasnit da je toliko vruće da sve ono što zaliješ bude suho ko barut u roku od 15 minuta. Ne slušaju. Na kraju moj ćaća samo slegne ramenima, razmota manige i počne zalijevat. Susjed s motornom pilom želi pošegat ogromno drvo u podnožju Goričine. Jedva smo ga spriječili. Em što bi deblo totalno onemogućilo eventualan dolazak vatrogasaca na parking, em što bi pružili vatri savršen put prema zgradama jer bi se deblo obrušilo direkt na „A“ ulaz... A osim toga, ako popilaš to jadno drvo, još ih je TISUĆU poviše njega koja jednako dobro gore!!! Što sad treba pošegat sve na tom brdu, strovalit balvane na parking i onda nam tako pripremit faking lomaču???
Manige su razmotane. Vani u dvorištu se skupilo valjda milijardu i jedno dijete zajedno sa svojim mamama. To se gazi po manigama, urlaju, vrište, kriče, plaču. Ljudi se skupili kao da je kakav hepening i kao da se dijeli džabe grah! Uporno im se govori da vode đecu doma, nitko te ne sluša. Nakon par minuta, jedna od maniga koja je bila pod tlakom je probušena jer je neko dijete stalo na nju s nečim šiljatim. Piša voda za popizdit! A manige nove novcijate, nikad prije razmotane! Moj ćaća poludio i sve ih poslo u p.m.
Kako pada noć, tako se razilazi dječji vrtić vani. Popeli se gore na Goričinu da vidimo što se događa. Strava. Dok se vraćamo natrag, srećemo susjeda koji nam kaže da se na hidrantu pred Mercatorom stvorila kolona od 8 vatrogasnih cisterni jer im je faking ključ od ventila upo u šaht i ne mogu ga dohvatit!!!! Hahahahahaha... A postoje još dva hidranta, tik uz ovaj postojeći. Al pazite ovo: treba vam jedan ključ za ventil u obliku malog kvadrata. Zatim vam treba ključ za ventil u obliku VELIKOG kvadrata. Pa vam treba ključ za ventil u obliku TROKUTA!!! I onda vam treba ključ za odvrnut ventil na vrhu. I tek bi onda, teoretski, voda trebala poteć. Kažem teoretski jer praktično, vatrogasci nisu imali NITI JEDAN od spomenutih ključa.... Hihihihihihihi.... ČETIRI ključa za otvoriti JEDAN hidrant!!!!! Koja je to farsa, čovječe!
Babe dižu paniku! „Enoga gori GORIČINA!!!! Ajme meni Gospe moja, upomoć!!!!“ A u biti vide odsjaj vatre koja gori iza deset brda i dolina... Đeca su konačno pošla spat...
Opet idemo na Goričinu... Mrkli je mrak, a na brdu, naravno, nema rasvjete. Nas četvero: susjeda, mater moja, ćaća i ja se penjemo po bodljikavim nekakvim biljkama i suhim borovim iglicama... Šiba to trnje po nogama ko ludo, mater pušta nekakvu granu koja me opizdi taman tamo gdje ne bi trebala... U noći vatra izgleda stoput gore.... Silazeći natrag, vidimo da stavljaju vatru pod kakvu-takvu kontrolu. Ali materi se pripišalo. Usred ničega smo morali pogasit baterije i pustit nju da zalije kvadratni metar suhe trave na proplanku. I još je pjevala iz sveg glasa „Žubori potočić“...
Došli u zgrade, tamo FAJT!!!! Došo jedan susjed, govno od čovjeka u svim aspektima svoje odvratne ličnosti, i hoće odnijet NAŠE manige kako bi ih dao tamo nekom svom frendu kako njemu đardin ne bi izgorio!!! Dok smo mi stigli dolje, gospar je već poslo svoje pajdaše policajce koji su nam oteli manige, nas ostavili bez faking crijeva!!!! Za vodu, mislim...
Moja mater poludila i izgubila kontrolu. Prvo je popila jedan Normabel, onda je ispičkarala ženu tog susjeda koji nas je pokro... Onda smo išli u Kupare da vidimo havariju i da onda proba nać tog susjeda. Nije ga našla, jer nije bilo krvi...
Pošli smo leć kada nam je muž one susjede koja je išla s nama na brdo javio da su zauzdali vatru donekle. Bilo je tri ujutro kada smo legli. Evo do sad se, koliko mi znamo, tu kod nas nije opet razgorilo. Ali strahovito opet gori na Osojniku i u ostatku Rijeke Dubrovačke. Mater je danas napisala i poslala pismo (s povratnicom) načelniku policije u Dubrovniku i pitala ga da koji qrac on čini sa svojim policajcima, provodi tiraniju... I još je srela onog dragogo susjeda koji nas pokro te mu je svašta izgovorila. Nakraju on NJOJ kaže kako se razočaro u njoj. Tad sam ja stao između njih. Srećom pa je mojoj materi bilo bed proći grabljama KROZ MENE kako bi doprla do njega. Susjedu sam reko da se goni i doma razočarava u koga god oće, samo nek nam se makne s očiju. A vratio je, doduše, manige... Jutros
Ova krađa, kaže on, je bila potrebna da se spriječi požar. Problem je u tome što je NAS ostavio nezaštićene (SREĆOM nam manige ipak nisu trebale, SREĆOM...). I poslao je POLICIJU koja s vatrogasnim crijevima ima veze isto kao i ja s protuavionskim topom... Da je došao vatrogasac, dali bismo im bez pogovora. Ali dva bezobrazna i ljutita policajca kojima je jedan CIVIL naredo na nam odnesu manige... Nečuveno... A gdje su tek ASFLATIRANI hidranti na Brgatu? Hihihihihihihihihihi.... ljudi moji, ovo je bila jedna tragikomedija s elementima farse... U nastavcima...
Post je objavljen 06.08.2007. u 15:28 sati.