Ovaj post je nastavak na prošli post, pa ako je netko zalutao na ovaj blog prvi put i želi pročitati samo jedan post preporučam da to bude onaj prijašnji jer ako budete čitali samo ovaj vjerojatno vam ništa neće biti jasno.
U ovom postu želim još dodatno pojasniti kakve su posljedice i što točno znači ako prihvatimo pretpostavke iz prošlog posta. Još jednom napominjem - ovo su pretpostavke koje ja usvajam u svojem životu i nemam pojma da li su one ispravne za vas ili ne. Čini mi se da su te pretpostavke malo previše radikalne i da se većini neće svidjeti. To sami odlučite. Ja nastojim samo sa ovim postom dati vam dodatne informacije o tome koje su posljedice prihvaćanja tih pretpostavki. Moj dojam je da je ovaj post namjenjen jako malom broju ljudi, da li ste vi u toj kategoriji znate samo vi.
1. Nemoguće je pogriješiti.
Meni je tako neobičan osjećaj kada znam da ne mogu pogriješiti i da ono što napravim će biti ispravna stvar. Moguće da to što je napravljeno neće činiti ispravno iz ograničene kratkoročne perspektive, ali gledano iz jedne šire kozmičke to je itekako ispravno.
2. Nije potrebno planirati, niti postavljati ciljeve jer ionako ćemo napraviti ono što trebamo napraviti.
Ovaj "trebamo" će se sasvim moguće razlikovati od onog "trebamo" kojeg ima naš um. Planirati i postavljati ciljeve je potrebno jedino ako to napravimo.
3. Nije potrebno zamarati se oko izgradnje odnosa sa drugim ljudima jer sa onim ljudima sa kojima trebamo izgraditi odnos ćemo ga izgraditi spontano. Sa onima sa kojima nismo izgradili odnos, nismo ga ni trebali izgraditi.
4. Postupno nestaju sve negativne emocije ili ako se i pojave kratko traju i ne preuzmu naš sistem kao što se to sada događa ljudima. Kako je moguće ni imati negativne emocije ako živimo 100% po navedenim pretpostavkama. Ukratko, našim sistem zavlada jedan snažni unutarnji mir iz kojeg može, ali i ne mora slijediti akcija.
Posljedica svakako ima još puno, no to su one koje su mi za sada došle da ih napišem.
Inače, da podijelim sa vama moje iskustvo zadnjih dana kako pristupam životu po tim pretpostavkama. Istina, par dana je zanemarivo malo razdobolje, ali događaju mi se neke zanimljive stvari:
- na poslu radim, radim, radim i napravim puno i uživam u tom radu i onda vidim da je tek prošao jedan sat. Inače bi to napravio u nekoliko sati. Kao da stvarno vrijeme ide usporeno, a ja radim po vremenu kao što inače ide. Neobičan feeling. Baš zato što uživam vrijeme bi mi trebalo začas proći, ali zbog količine napravljenog posla mi se čini kao da je trajalo satima. Inače i sam sebi se čudim kako sam zadnjih dana u stanju riješiti kompleksne probleme na poslu i da mi to izgleda tako banalno.
- puno sam smireniji i uopće ne razmišljam o tome što ću raditi za sat vremena, tj. ne planiram ni za tako kratko razdoblje, a opet postižem više nego li prije kada sam planirao i trudio se
- konstantno sam u stanju nevezane znatiželje - pošto ni sam ne znam kako će moj sistem reagirati na nešto, i mene zanima što će biti s time da mi je sasvim OK kako god sistem reagirao (zato kažem "nevezane")
Ove pretpostavke definitivno spadaju u put Sadašanjeg trenutka i na putu Vezanosti za rezultat one su nezamislive - s obzirom da većina ljudi ide putem Vezanosti za rezultat, pretpostavljam da će i te pretpostavke biti većini ljudi neprihvatljive.
Post je objavljen 03.08.2007. u 09:14 sati.