nije bilo lako s ćaćom koji sjedi do mene i ko fol radi nešto na svom kompu te mamom koja visi iza leđa i „pegla“... Nisam imao vremena za urediti stvar, to ću kada budem sve stavljao zajedno... Čitajte ako vam se da...
„WTF...?“
Ulfuz je ostala nepomično stajati na mjestu gdje ju je njen Čuvar spustio. Usta je otvorila toliko da se unutra bez problema mogla uparkirati omanja naci podmornica, s punom posadom i tri kuhara viška. Medo je piljio nekud u daljinu i smijao se upravo grohotnim smijehom dok ga je njegov širokousti Čuvar iznervirano promatrao. Miško je, pak, sjeo na obližnji posivjeli panj, poprimivši začuđujuće identičnu nijansu te iste sive boje.
„Ulfuz, draga, pred Vratima smo Raja. Molim te nemoj nas tjerat da se vraćamo natrag, bura mi je ionako naštetila uvojcima.“, oglasio se njen Čuvar pokislo te nastavio: „Suzdrži se od tog prostog rječnika jer ćeš inače put dolje sama.“
„Svašta sam očekivao, uistinu, ali ništa me nije moglo pripremiti na ovo, čak ni sve one godine u sjemeništu!“, progovori Miško drhtavim glasom, gledajući u nevjerici oko sebe, dok je Ulfuz ganjala svog Čuvara, namjeravajući mu popraviti frizuru. Nema ni potrebe navoditi da je njen Čuvar panično jurcao uokolo, vješto izmičući njenim dugim prstima.
„Vrati seee! Ma daaaaj, pa daj si pogledaj taj grop podno aureole, ne želiš valjda takvo hodat po Rajuuu!“, cičala je Ulfuz dahtajući od trčanja u krug. Na spomen gropa, anđeo je odbacio manire i potrčao prema ogromnom srebrnom zrcalu pored jednako ogromnog hrasta ispod kojeg je ležala, ni više ni manje nego impresivna i zastrašujuća sfinga. Ulfuz, sva izvan sebe što se anđeo konačno podao, nije primjećivala strahovito odudaranje sifnge od ostatka mizanscene nego je jurnula za njim da mu svojim oštrim češljem ukroti disidentske loknice.
„Sfinga...“, poče Medo, okrećući se prema svom Čuvaru i podižući razbarušene obrve. „SFINGA na Vratima RAJA??? Ah, pa sad mi je jasno... Koje li ironije, moram priznat da Bog ima stvarno istančan smisao za humor. Kužim. Kerber, ubojito troglavo i enormno zubato pseto čuva ulaz u Pakao ali zato ŽENA-LAV čuva ulaz u Raj??? Hihihihihi...! Što, sveti Petar je na dopustu?
„Nisam, Medek!“, ciknulo je nešto iza Meda, točno u visini njegovog uha. Okrenuvši se naglo da je skoro iščašio vrat, Medo je tek sada primjetio starca s bradom koja mora da konkurira Božjoj. U ruci je, sukladno biblijskoj predaji, držao jedno milijardu i tristo dva ključa, a u drugoj ruci je držao svitak veoma neposlušnog pergamenta koji je svim silama nastojao ostati zarolan. „Tu sam. Bez brige, još uvijek držim Vrata na oku, sfinga se samo izašla prošetati jer joj je u Edenu blago dosadno sada kada je reduciran na Stablo Spoznaje te nekoliko grmova uokolo.“
Sveti Petar je primjetio da Čuvari cupkaju na mjestu, očito se dosađujući preko granica spoznaje, slušajući gluposti dok imaju važnijeg posla za obavljati. Jedan od njih, Miškov Čuvar, jedva primjetnim pokretom glave zamolio je Petra da požuri s formalnostima, na što je sv. Petar po stoti put razmotao pergament i uvjerio se da njih troje smiju preko Vrata unutra. Stavivši isprva dvije kvačice, okrenuo se zbunjeno i tek tada primjetio Ulfuz koja je tješila svog Čuvara dok je on ridao nad uništenom kosom. Slegnuvši ramenima, udario je i treću kvačicu, iz snopa ključa iščupao jedan potpuno neugledan i sasvim običan ključ, odgegao se prema Vratima i mahnuo ključem ispred ključanice. U potpunoj tišini, Vrata su se otvorila i iako su bila rešetkasta, tek sada se moglo vidjeti unutra.
„E, pa, izvolite unutra! Uputite se prema onoj sivoj zgradi iza sljedećeg polja...“, oglasio se sv. Petar i neodređeno uperio čvornatim prstom prema unutrašnjosti nepreglednog krajolika. „Samo požurite, propuh šteti kadificama u gredici na ulazu.“.
Ulfuz je polako, s nevjericom u očima, došetala do svojih prijatelja, usput pridržavajući svog Čuvara ispod desnog krila. Medo i Miško gledali su prvo u prizor iza Vrata, zatim u svoje anđele, pa onda opet kroz Vrata.
Raj je bio siv. Siv poput pepela podivljalog Vezuva, siv poput leđa najtvrdoglavijeg tovara na svijetu. A što je najgore, i što je najviše mučilo troje tinejdžera na Vratima, nigdje nije bilo niti tračka toliko propovjedane ljepote, drveća, pitomih životinja, krasote. Nije se čula slavljenička pjesma, nije bilo korova anđela koji slave svoga Gospoda. Umjesto svega toga, sveg što su očekivali vidjeti, dočekalo ih je potpuno drukčije okruženje.
Na lijevoj strani bile su postavljene predivne visoke građevine, izgrađene od kamena u nježnoj nijansi sive. Ukrasi na rubovima prozora svjedočili su da se unutra odvija nešto netipično za rajsko okruženje. Ispred građevina bili su tereni za vježbu. Nekoliko stotina anđela vitlalo je mačevima prema svojim partnerima, krećući se nevjerojatnom gracioznošću i skladom pokreta, gotovo poput baleta. Malo dalje, ispred ogromnog nadsvođenog prolaza prema jednoj od građevina, protezao se red anđela i bića kojima Medo nije znao ime. Pretpostavio je da ih regrutiraju. Na jednom udaljenijem polju boje zasljepljujućeg sivila, grupa manjih (jer nemoguće je reći mlađih) anđela i kerubina stajala je i vježbala mačevanje ali bez dodirivanja oružja. Zatečen, Miško je promatrao anđele kako telekinetički izvode savršene, besprijekorne pokrete bez iti jedne mane ili mogućnosti prodora njihove obrane. Ulfuz je, fascinirana, promatrala treću skupinu anđela kako blistavosivim strijelama obaraju jedva primjete mete koje su stravičnom brzinom zujale zrakom. A najčudnija od svega je bila sveopća tišina koja kao da je bila iste nijanse sive kao i sve materijalno što je oko moglo pojmiti.
Jedva otrgnuvši pogled s tog krajnje neobičnog prizora, troje prijatelja je strahovitom mukom okrenulo svoje vratove. S desne strane, do kud je pogled sezao, prostirala se pustopoljina. Panjevi i uvelo, sivo lišće, svjedočili su da se nekoć tu nalazio prekrasno uređen vrt, pun staza i mjesta za odmor. Čak se moglo primjetiti i ostatke široke fontane koja je svojim mlazovima zasigurno natapala čitav taj sveti vrt. Sivo kamenje je ležalo sporadično razbacano svuda uokolo, napola zaraslo u jednako sivi korov, progutano davno zaboravljenim dodirom Graditeljske ruke. U pukotini među dva izobličena kamena najbliže Medu bio je uglavljen posivjeli mač s rubinom mutne, umiruće sive boje. Rezbarije na oštrici pričale su svoju sivu priču o serafinu koji ih je tamo i ugravirao, počinjući s talionicom, svršavajući na posveti i srebrenom dršku u obliku križa. Vrijeme (ili nešto drugo, a Meda je bilo strah i pomisliti) je očito i ovdje besprijekorno odradilo svoj posao, ostavljajući ožiljke svojih zuba čak i na sićušnim slovima INRI, iako se Medu činilo da križ jače odoljeva nasrtajima od ostatka mača. Pokušao ga je izvući iz okova kamenja ali bezuspješno. Teškom mukom odvojivši pogled od mača koji ga je toliko impresionirao, što svojom izradom, što zagasitom ljepotom kojom se odlikovao, Medo se okrenuo i koncentrirao se na prizor desno od sebe, vođen Ulfuzinim lijevim kažiprstom.
Sada, kada su mu je pogled lebdio nad pustopoljinom, pojmio je da svuda unaokolo vire slični mačevi, koplja, strijele i lukovi te mnoge druge sprave, svaka se ističući jedinstvenom ljepotom te jedva primjetno drukčijom nijansom te sveprisutne, kriptične sive boje. Pažnju mu je zaokupio razgovor između Miška i Ulfuz; činio mu se tako dalek...
„Pogledaj! To je Campus...“
„Pacis.“, dovršio je Miško s notom mistike u glasu. „Sjećaš se da su anđeli spomenuli to polje kada su izvještavali o gubitcima?“
Medo je očima pratio već spomenuti ispruženi prst. Njegov kraj pokazivao je na sivi bedem u daljini, bedem koji je bio toliko visok da mu se vrh gubio među pahuljstosivim oblacima u visinama. Djelovao je neprobojno i toliko čvrsto pa je Medo bilo jasno zašto je bedem ostao stajati kada je sve oko njega bilo u ruševinama. No, u jednom njegovom dijelu bio je luk koji je zasigurno posjedovao bogate ukrase kao i sve oko njih ali bili su predaleko da išta uoče. Ali zato se je savršeno dobro mogao uočiti natpis povrh luka koji su tvorile srebrne grane bršljana. Lišće i grančice su se međusobno milijun puta ispreplitale, tvoreći tako riječi „Campus Pacis".
Svo troje okrenuli su se prema svojim anđelima. Iz njih je prštalo na tisuće pitanja; nisu znali koje bi prvo postavili. Anđeli mora da su i osjetili njihovu zbunjenost jer je Medov prvi progovorio.
„Molim vas... Nemojte. Vjerujte mi, sve stvari će pasti na svoje mjesto... Prije nego postavite iti jedno pitanje, hajdemo zajedno do Njega. Ako itko može najbolje objasniti vam što se ovdje događa, to je On“.
„Slažem se, Christopher.“, progovorio je Miškov anđeo. „Imam osjećaj da im ova scenografija ne djeluje previše Rajski, vidim i zašt...“
„Christopher?“, prekino je Medo Miškovog anđela iznenađeno. „Zoveš se Christopher? Ali to je muško ime, oprosti na segregaciji...“.
Christopher se blago nasmijao Medu i položio ruku na njegovo rame.
„Ti si mi dao to ime, one noći kada si konačno postao svjestan da postojim i da te čuvam.“, rekao je. „Sjećaš se? Kada si razmišljao kako bi me oslovio kada bi imao čast upoznati me. Rekao si da ti je to ime predivno. Stoga sam ga prisvojio.“
Razgovarajući, prilazili su jednoj od sivih zgrada na lijevoj strani. Medo je primjetio da i Ulfuz i Miško potiho razgovaraju sa svojim Čuvarima, očito otkrivajući njihova imena.
Ušli su u zgradu. Upravo u trenutku kada je Medo htio komentirati predvorje koje ga je doslovno ostavilo bez daha, anđeo ga je povukao prema dizalu i stisnio tipku označenu s „Jahve“.
Izašli su na posljednjem katu. Hodnik pred njima bio je izrazito kratak i dizajnerski apsolutno nezanimljv. Došavši ispred jedinih vrata na katu, Christopher je pokucao tri puta. Vrata su škljocnula i odškrinula.
„Izvolite,“, rekao je Christopher i gurnuo vrata. „samo naprijed.“
Troje prijatelja ostali su nepomično stajati zahvaljujući šoku koji je privremeno preuzeo kontrolu nad njihovim motoričkim sposobnostima...
Post je objavljen 01.08.2007. u 20:34 sati.