Marketing
Wild horse Annie i Kako odjahati dobar dresurni test i šta sudac ocenjuje tokom testa
Shot at 2007-07-19 Velma Bronn rođena je 5.3.1912. u Renu, Nevada, od majke Gertrude Clay i oca Josepha Bronna. Njena veza s divljim konjima počinje doslovno već danom njena rođenja. Sama je za sebe govorila da njezinim venama teče krv mustanga – njezin se otac rodio na putu kroz pustinju prema Nevadi, u vrijeme ondašnjeg naseljavanja Amerike. Kako njegova majka nije imala dovoljno hrane za njega, preživjeo je na kobiljem mlijeku od mustang kobile koju su prisvojili. Odgojena je u relativno modernoj obitelji za ondašnje "divlje-zapadne" prilike – naučili su je da cijeni iskrenost i istinu, te poticali njenu želju za znanjem i učenjem. U dobi od 11 godina Annie je obolila od polia, što je ostavilo trajne poslijedice na njenom tijelu ali i na umu. Kako bi nadoknadila tjelesne nedostatke Annie se posvetila učenju i radu sa životinjama na očevu ranču. Otac joj je naime imao ranč, te na njemu i nekoliko mustanga. Jednom je prilikom Annie pojećivala svoga oca u bolnici i tada je upoznala svoga budućeg muža – Charlia Johnstona, napola Delaware indijanca. Zaljubili su se, vjenčali i preselili na veliki ranč imena The Double Lazy Heart Ranch. Nažalost, nisu mogli imati djece pa su svu svoju ljubav usmjerili prema radu s mladima s problemima u ponašanju.
Shot at 2007-07-19
Wild horsesKroz 19. stoljeće bilo je nekoliko stotina tisuća divljih konja koji su se nesmetano kretali divljim područjima Amerike. Zbog njihove snažne tjelesne konstitucije i iznimne izdržljivosti rančeri su ih nerijetko hvatali i pripitomljavali kako bi linijama svojih domaćih konja davali kvalitetniju i svježiju krv. No, dolaskom industrijalizije pojavila su se razna motorna vozila te je općenito upotreba konja za rad i putovanje bila znatno smanjena. Broj stanovništva je rastao, širila su se naseljena i obradiva područja, što je polako ali sigurno guralo mustange dublje u preriju, prema nekvalitetnijim i lošijim krajevima zapada. Tako je mustang od kvalitetnog i poželjnog radnika i oplemenjivača postao nešto što se tretiralo kao napast.
Osim što je radila na njihovu zajedničkom ranču, Velma je radila i u uredu gospodina Harrisa, kod kojega je bila osobna tajnica dulje od 40 godina. Upravo vožnja na posao je donjela mustange ponovno u Velmin život, te ju potpuno šokirala u tolikoj mjeri da joj se promijenio život. Jednoga jutra na putu do posla susrela je kamion za prijevoz konja i primjetila da iz njega kapa krv. To ju je zaintrigiralo i odlučila ga je slijediti do lokalnog mjesta za otkup konja. U kamionu se nalazilo nekoliko konja, od toga jedan manji godišnjak na podu zaglavljen i gažen između dva odrasla pastuha koji su sa svima ostalima bili doslovcno nagurani u kamionu. Scena izranjavanih konja u lokvama krvi natjerala je Annie da javno progovori o svakodnevnoj okrutnosti i ubijanju mustanga. Osim što je vidjela konkretno ubijanje i mučenje konja Annie se uvjerila u ljudsku okrutnost kada su počeli sa zahtjevima da se u pet dućanima prodaje svježe konjsko meso imjesto konzerviranog. Kada je započeo masovni izlov konja oni jednostavno više nisu imali šanse. 1950-ih je bilo potpuno legalno loviti divlje konje odnosno mustange, iz bilo kojih pobuda. Postojali su čak i lovci koje su nazivali "mustangeers" koji su imali licence za lov mustanga. U to se vrijeme prerađivalo preko 30 milijuna kilograma mesa za potrebe industrije hrane za životinje, koja je i bila najzahvalniji kupac ovog mesa.
AnnieAnnie je bila rođeni vođa, no suprotno očekivanju bila je vrlo krhka žena pristojnog i ugodnog ponašanja, što je dodatno isticalo činjecu da se ženama nije pridavalo puno pozornosti, prošlo je tek nekih 40ak godina od dana kada su uopće dobile pravo glasa. Stoga je Velma već pri samom početku njene kampanje za prava mustanga shvatila je da se ista ne smije zasnivati samo na osjećajima, već na golim činjenicama. A one su bile strašne.
Shot at 2007-07-19
Svoj je nadimak – Wild horse Annie Velma dobila od jednog od svojih najžešćih protivnika - Dan Solaria, koji je bio član ministarstva za upravljanje divljim konjima i mustanzima, istog onog koje je odobrilo ubijanje mustanga. On ju je posprdno tako nazvao, no ona sama je prihvatila taj naziv i čak inzistirala da je i prijatelji zovu Annie.
Za lov mustanga se koristilo nekoliko metoda, a teško je odlučiti koja je od njih okrutnija. Lovci su favorizirali lov na konje uz pomoć avijacije jer im je klasično okupljanje uz pomoć konja i jahača bilo presporo i neisplatljivo. Uobičajna praksa su postali organizirani naleti iznad divljih krda i nasumično pucanje iz zraka. Nakon što bi prostrijelili konje, pustili bi ih neko vrijeme da iskrvare, te bi ih onda onemoćale hvatali. Niti samo hvatanje nije bilo ništa humanije. Zapravo, cijela scenografija je bila vrlo sadistička i degutantna. Ako bi imali još snage za borbu konje bi hvatali lasom, vezali za kamion i vukli do smrti, a ako bi se pak prepustili sudbini vezali bi ih za zadnje noge i preko drvene rampe utovarivali jedne preko drugih u kamion pri čemu bi im najčešće bila zguljena koža sa tijela. Tako bi konji bili izmrcvareni i naslagani kao sardine u konzervi čak i prije nego bi izdahnuli. Ako im avioni ne bi bili na raspolaganju lovci bi trovali izvore pitke vode i tako uništavali čitava krda u tek nekoliko sati. Jedan od razloga za ovakav izlov konja je, osim čistog sadizma, bio i u niskoj cijeni koju su lovci dobivali za kilogram žive vage, a iznosila je samo 6 centa. Istina, to po kilogramu nije nikakva cijena ali ako se u jednom danu poubija po par tisuća konja onda je to priličan iznos. Konji koji su bili premaleni da se prodaju za meso ostavljani su sami, bez sigurnosti krda da umru od gladi, žeđi ili su poslužili za hranu divljim životinjama. Nažalost, sam proces lova ne bi bio kraj muka životinjama koje imaju još života u sebi. Otkupne stanice nisu nudile ni hranu ni vodu ni zaklon za preživjele jer ionako nije bilo važno jesu li na životu ili ne.
Shot at 2007-07-19
Killing horses1952. godine Annie se u svom okrugu (Storey, Nevada) uspjela izboriti za donešenje akat o zabrani korištenja avijacije pri lovu na konje. Bio je to velik korak u borbi za prava divljih konja i magaraca, no nažalost ne i dovoljan uspjeh jer su se diljem Amerike ubijanja i mučenja nastavljala. Iz tih razloga Annie se svim silama trudila da cijelome svijetu pokaže što se doagađa oko njih. I sama je bila svjesna činjenice da je za ubijanja konja znala i prije nego što je naišla na kamion s izmrcvarenim životinjama, samo je to prihvaćala kao dio realnosti. Nakon što je malo dublje istražila pojedinačne slučajeve željela je da svi budu upoznati sa okrutnostima, te je o njima progovorila javno. Koristila se svim raspoloživim medijima kako bi potaknula senzibilitet javnosti. Njezino su najače oružje bila školska djeca koja su nakon njezinih prezentcija čak i pisala pisma i peticije za prestanak mučenja i ubijanja mustanga za potrebe industrije.
1955. godine donešen je vrlo sličan akt onome iz 52.god. – s tom razlikom da se ovaj odnosio na cjelokupno područje države Nevade. Iako je bio na razini države, akt je donosio sigurnost mustanzima samo kada se nisu nalazili na državnom teritoriju (koji je činio cca 85% zemljišta). Niti taj zakon nije učinio neke značajnije pomake, broj mustanga je i dalje drastično opadao, a industrija hrane za kućne kljubimce vukla je profit iz njihove mučne smrti.
Gotovo deset godina nakon prvih Annienih koraka u smjeru zaštite mustanga, točnije u siječnju 1959. prezentiran je prijedlog akta zakona kongresmenu Baringu, a glavu okosnicu je činila zabrana korištenja bilo kojeg oblika motornih vozila pri lovu mustanga, kao i zabrana trovanja istih ili lova uz pomoć propadajućih zamki u koje bi životinje upadale. Akt je uključen je u zakone u rujnu 1959. I danas je taj akt poznat pod nazivom "Wild horse Annie" akt. Nakon toga Annie je postala prva žena koja je primila nagradu Massachusettskog društva za prevenciju okrutnosti nad životinjama.
MustangNažalost, niti to nije dovoljno jer su se masovna ubijanja nastavila. Kako bi što omogućila što više sigurnosti Annie je osnovala nekoliko utočišta za divlje konje i magarce. Najveće takvo utočište osnovala je 1966. na području nekadašnje zrakoplovne baze u sjevernoj Nevadi. Također je osnovano i utočište na granici između Montane i Wyominga, točnije u planinama Pryor Mountain, čije ime i nosi. Treće najzančajnije je utočište Little Bookcliffs u Palisade, država Colorado. Sva su i danas aktivna.
U tijeku borbe za zaštitu divljih konja i magaraca, Velmin muž Charlie (koji je uz njenu obitelj i šefa bio njezin najžešći pobornik) se razbolio, te su prodali svoj ranč. Nakog nekoliko mjeseci teške bolesti Charlie je preminuo, a Annie se ponovno okrenula borbi. Iako je već učinila puno imala je još jednu veliku želju pred sobom, a to je bila potpuna zabrana ubijanja divljih konja koji žive na državnim područjima.
Nakon dugogodišnje borbe konačno su došli pravi rezultati svih Annienih nastojanja - u prosincu 1971. je u zakon uvršten akt o slobodnom kretanju divljih konja koji je sa sobom donio i zabranu lova mustanga, njihovog žigosanja, ozljeđivanja ili ubijanja na državnom tlu.
RIPOd dva milijuna slobodnih konja na početku stoljeća sustavnim lovom i istrjebljivanjem došlo se na broj od samo 25.000 mustanga oko 1950-te godine. Iako magarci nisu bili konkretno istrijebljivani, zakon je obuhvatio i tu populaciju.
Do 1974. Velma – Annie je oboljela i povukla se u nešto mirniji život. Preminula je 1977. godine, a iako se u početcima svoje kampanje često dovodila u opasnost i primala čak i prijetnje da bi se vrlo lako mogla zajedno s konjima pojaviti u limenci hrane za pse – umrla je "prirodnim putem", od raka na plućima.
Za života je osnovala WHOA - Wild Horse Organized Assistance (op.a. Udruga za zaštitu divljih konja i magaraca), koja i nakon njezine smrti nastavlja njezin rad na pravima mustanga. Istoimena udruga i danas postoji, a predsjednica joj je Dawn Lappin koja ujedno vodi i utočište u Nevadi kroz koje je u zadnju 20-ak godina udomljeno nekoliko stotina divljih konja.
Shot at 2007-07-19
Tekst pripremila: Lovorka Buterin
ovo sam našla na stranici konji.net iz novog broja
ovo je za one koji idu na dresure i to
Kako odjahati dobar dresurni test i šta sudija ocenjuje tokom testa
Takmičenje može da bude vrlo napeto u nekim slučajevima, tako da je vrlo lako zaboraviti da u njemu može i da se uživa. Jahači koji se tuku sa svojim konjima, konji koji se plaše svega i svačega, preterana i neopravdana upotreba mamuza i slične stvari čine da se jedna dostojanstvena disciplina pretvori u prostor za apel društvu za zaštitu životinja. Nezadovoljan upravo odjahanim testom, jahač često kažnjava konja i to pred sudijama. Čemu? Apsolutno ničemu... Po završenom testu kakav god on bio, treba pomilovati konja i ostaviti ga na miru. Zatim, treba uzeti sudijske liste, pročitati komentare sudija i na nedostacima poraditi kod kuće sa kvalifikovanim trenerom.
Da bi takmičenje bilo što manje frustrirajuće kako za jahača tako i za konja, vrlo je bitno proceniti kad je jahač spreman da odredjeni test izvede na takmičenju. A da bi to znao, mora da bude upoznat sa onim što sudija želi od njega tokom tog testa da vidi. Na kraju svakog testa, a u nekim testovima i pored svake radnje stoje napisane takozvane smernice u kojima je objašnjeno šta za odredjenu radnju sudija gleda, a na kraju testa obično stoji šta je zahtev samog nivoa na kome se odredjeni test jaše.
Kako bi se jahač na takmičenju osećao što samouverenije, pogotovo ako je reč o neiskusnom takmičaru, najbolje je da takmičar odjaše nivo niže od onog na kome trenira kod kuće. Samim tim što je nivo niži i testovi su lakši, kao i zahtevi koji se u njima postavljaju. Ali bez obzira na dresurni nivo i težinu testa, postoje odredjene stvari koje su za sve jednake, a to su osnove dresure izražene kroz trening skalu (ritam, opuštenost, kontakt, impuls, ispravljenost i prikupljenost). Prilikom ocenjivanja dresurnih radnji, sudija uzima u obzir kvalitet osnova jahanja, zahteve same radnje koja se ocenjuje, kao i neke manje bitne činjenice kao što je recimo gledanje konja u sudijske suncobrane i slično. Osnove jahanja i zahtevi radnje su najvažniji elementi u oceni koju sudija daje. Pažnja se posebno obraća na:
1. slobodu i regularnost koraka – tokom izvodjenja odredjene radnje, da li konj zadržava ritam u kretnji? Da li je konj ukočen, a samim tim njegov hod više nije četvorotaktni nego dvotaktni?
2. impuls i želja za kretanjem napred – ovo predstavlja sposobnost konja da sam sebe nosi, stvarajuči kinetičku energiju iz potiska zadnjih nogu, a koju prenosi preko opuštenih ledja u prihvatajuće ruke jahača. I mala napomena – impuls nema apsolutno nikakve veze sa brzinom!
3. elastičnost koraka, opuštenost ledja, angažovanost sapi – ovi elementi su vrlo blisko povezani i ne postoje jedni bez drugih. Ako su ledja konja ukočena, on ne može da se kreće elastično, kao što ne može ni da stvori impuls ako sapi nisu angažovane.
Inače, osnove dresurnog jahanja (elementi trening skale) su u testovima obuhvaćene kolonama pod nazivom "kolektivne ocene", koje predstavljaju odraz svega što se tokom izvodjenja testa dešavalo.
Što se tiče kriterijuma vezanih za ocenjivanje same radnje, oni su jasno napisani u zahtevima radnje, ili "smernicama". Na primer, ako je radnja kruk prečnika 10 metara, "smernice" bi sadržale: krug mora da bude okrugao, prečnika 10 metara, konj treba da prikaže konstantanu savijenost u telu koja odgovara veličini kruga. Ako jahač odjaše oval od 12 metara, to je nešto što već izlazi iz "Smernica" za krug od 10 metara. Ako jahač ispuni kriterijum za odredjenu radnju i pri tom u dovoljnoj meri ispunjava sve elemente treneing skale ocena je 5 (dovoljan) pa naviše, a to "naviše" zavisi od kvaliteta kretnje konja, preciznosti jahača, kvaliteta savijenosti konja, njegove angažovanosti, prikupljenosti i slično... Ako neki elemenat trening skale fali, ili kretnja i savijenost konja nisu konstantni tokom izvodjenja radnje, ocena je 4 (nedovoljno) i naniže.
Pored "tehničkih" stavri jahač mora da ima na umu da sudija ne želi da vidi njegovu bitku sa konjem. Ako stvari krenu po zlu, jahač treba da "proguta knedlu" i da nastavi da jaše do kraja testa. Naravno, ovo je mnogo lakše reći nego uraditi, ali jahačevi "pokušaji" da ispravi konja mogu samo da dovedu do još većeg smanjivanja ocene. U slučajevima koji ne idu na ruku ni jahaču ni konju, treba imati na umu da je jedini izlaz u jahanju konja unapred, bez obzira na sve. Jer, angažovanjem konaj ka napred, jahač će tokom 4 i po minuta koliko prosečni testovi traju, uspeti da bar na kratko angažuje sapi konja, pogotovo na krugovima i krivinama, što će dovesti i do popuštanja konja, tako da test na kraju neće ispasti baš potpuna katastrofa.
Tekst pripremila: Emina Knežević, licencirani sudija za dresurno jahanje pri SKSS-OFD
isto sa stranice konji.net
dugačak post ali ga se vrijedi pročitat!
Post je objavljen 19.07.2007. u 10:07 sati.