Završila su predavanja i prvi ispitni rok pa sam iskoristio prigodu da idem malo doma da vidim jesu li sve stvari na svom mjestu i jesu li djevojke onakve kakvima sam ih ostavio od zadnjeg dolaska a prošlo je skoro 6 mjeseci.
Pokupio sam samo najnužnije stvari i prljavi veš, ali njega se baš nakupilo jer sam znao da ću doma pa sam samo slagao dok se nisu istrošile sve zalihe, tako da ga je bila puna torba.
Znao sam da me doma čeka mater raširenih ruku, puna ljubavi i da će se ona pobrinuti oko toga da joj i cijeli vagon toga donesem, samo da ona vidi svoga sina, pa će i učiti umjesto mene ako treba.
Cheap trick i Black Sabbath neću nikada zaboraviti, što zbog glazbe koju sam preferirao što zbog toga šta su najviše nastradali.
Mlađi se možda pitaju što su to LP ploče, kupovao sam ih stalno kako bi se koja pojavila na našem tržištu i popunjavao kućnu kolekciju.
I tada sam sobom nosio nekih petnaestak komada tog dragocjenog vinila na kom su bili pohranjeni zapisi meni tako dragi.
Tako dobro natovaren uputim se na željezničku postaju, sav happy kad sam ugrabio mjesto za sjesti, jer u to vrijeme si morao otići bar sat ranije da bi ugrabio mjesto da ne moraš čućati na smrdljivom hodniku vlaka bar 6 do 7 sati koliko sam ja trebao putovati.
Preko puta mene neki vojnik još sretniji od mene šta ide doma prvi put nakon 7 mjeseci. Tako je sretan da bi on i na glavi dubio i to u klozetu ako treba, samo da što prije stigne doma, još mu draže, isto nam je odredište, našao suputnika, ima skim pričati, raspričao se on tako, svu sam mu obitelj i bližnje i daljnje upoznao i njega samog kao da ga poznajem već sto godina.
Prepun svaki kupe, hodnik načičkan svakojakim ljudima, k'o na vašaru miris luka, ćevapa, rakije i tko zna čega ne, izmiješano sa mirisom ćumura koji je pretvoren u otrovni plin šta nas je cijelo vrijeme gušio iz zadimljene lokomotive.
Kako je vlak odmicao polako ali sigurno u noć tako je polako počela da se stišava galama i žamor i zavladao je skoro muk, samo se još moglo čuti hrkanje ponekog putnika i nesnošljiv smrad prdeža i smrdljivih čarapa.
Valjda me to dodatno opilo pa sam i ja tako utonuo u duboki san a i vojnik je mislim već sanjao svoju draganu, skoro da je nasmiješena lica spavao.
Netko me drma, slabo se vidi, još nije potpuno svanulo
"Druže, ustaj mislim da je ovo naša stanica"
Još onako bunovan protljam krmeljave oči i vidim u pravu je vojnik, prolazimo pored natpisa naše postaje, ali vlak se ne zaustavlja nego čini mi se pomalo ubrzava.
Da, u pravu sam, imam dojam da on kreće a ne staje, i vojnik se jadan kasno probudio kad je vlak već krenuo iz postaje, te dok smo mi pokupili naše stvari i krenuli do izlasnih vrata, vlak se već zahuktavao sve brže i brže.
Valjda onako bunovni i on i ja nismo znali donijeti racionalnu i zrelu odluku, vratiti se lijepo u kupe i izići na sljedećoj postaji, nego nema druge već iskači.
U glavi je samo odzvanjalo, to je naša postaja i tu moramo izaći.
Vojnik je otvorio vrata i onako vojnički hrabro, ni pet ni šest nego iskoči ravno hop...tres... bum... tras, ajme majko mila, kako je jadno to bilo gledati, k'o pita se on prostro i pljusnuo na onaj šljunak da je sve zvonilo.
Mislim da se nisam mogao suzdržati i da sam čak prasnuo u smijeh i ujedno ga žalio kako je nespretno iskočio i mlatnuo o tlo.
I ni tada me to nije odvratilo da i ja ne iskočim, ali mislio sam, kao poznavatelj zakona fizike i dinamike, pošto sam studirao tehničke znanosti, samog sebe sam uvjeravao kako on to na žalost nije znao, te ću ja to bolje izvesti i skočiti u pravcu kretanja vlaka, pokušati odmah trčati što brže mogu, a ne onako na stranu kako je on to učinio.
Čak i danas dan sam uvjeren da bih ja to i izveo dobro i tako kako sam zamislio da nije bilo vražijeg tereta kog sam nosio, svih tih LP ploča i torbe prepune robe.
Stisnuo sam ploče, stegao torbu i još se jednom osvrnuo na vojnika koji je već sada podaleko iza mene, pridigao se i kao stresa nešto sa sebe, okrenem se u pravcu kretanja vlaka, jako zakoračim i hop...la...pljus, tresnem još žešće i gore nego vojnik.
Nisam se ni snašao, niti stigao odlijepiti noge od zemlje a već mi se i tijelo našlo priljubljeno uz tlo kao palačinka, ma kakva palčinka kao govno.
Raspršile se ploče i ja sa njima, da kad sam se pribrao, nisam znao da li da skupljam njih ili sebe, žalim njih, žalim samoga sebe ali ipak dvije su trajno nastradale i imao sam ih dugo kao uspomenu. Na moju žalost vlak je već jurio takvom brzinom da je bilo neizvedivo ono šta sam ja kao poznavatelj inercije zamislio i kada bih mogao vratiti film, natjerao bih mozak da me odvede do sljedeće postaje.
Onako jadni izgruvani i malo izgrebani, tješili smo se tu neko vrijeme i komentirali događaj te sam ga uvjeravao da je on mogao bolje proći samo da je znao zakone inercije i u kom smjeru da skače,
"Šta ti je ta inercija, jebala te ona, kad me je odmah ponijelo"
dok nisu došli autobusi pa svatko na svoju stranu i sa svojom boli.
Ja sam polomio ključnu kost što je i danas vidljivo i dobro izgruvan, čega odmah nisam bio ni svjestan valjda zato što dok je sve vruće i ne osjećaš preveliku bol.
Vojnika nisam nikada više vidio ali se iskreno nadam da je prošao bar malo bolje od mene, jer je iskočio mnogo ranije iako nespretno i da više nikada nećemo biti kaskaderi ni da nam ponude filmsku rolu.
Ako već moraš, onda, baci ženu iz vlaka, nemoj iskakati sam...
Blog !
Post je objavljen 18.07.2007. u 08:00 sati.