u svakom kraju postoje ptice koje pjevaju pred zoru
riječi.
preplašila ih ljepota tog jutra. pred navalom hladne ljepote ostale su nesklone pojaviti se, nedovoljno lijepe da se drznu opisati Prizor.
Prizor,
hladne zore dok je sunce još ogrnuto noćnom studeni.
šaka sićušnih kristala posutih po granju.
po granju, po lišću,
po travi
nježnoj,
po mojim ugljenim očima kok upijaju Prizor.
ostavlja dojam kao da rosa izvire iz samih vlati trave; kao da je to sićušno korjenje vuče iz zemlje.
volim hladnoću.
svaka ljepota biva pojačana njome.
rumeni obrazi ne mogu se mjeriti s hladnom gospom sa smrznutom sjetom u pogledu koji počiva daleko.
voštane figure tako su neusporedive s onima napravlnenim od kristalnog leda.
zora je vrijeme kada ljepota počinje cvasti, kada je zemlja još vlažna i kad još nema popodnevne prašine i pognutih grana.
trenutak tako čuven i rijedak u svoj učestalosti.
trenutak kad možemo vidjeti, pogledom osjetiti energiju drevnog iskona; s maglenom koprenom koja okružuje probuđene stapke.
lišće nikada nije tako lijepo nego onda kad tek nikne; kad je još nježnozelene boje i meko, predivno meko.
bila sam budna, kad me zora probudila.
Post je objavljen 16.07.2007. u 23:34 sati.