Marketing
I've never felt this way before. . .
Nedjelja navečer... Sjedim u svojoj sobi, daleko od svih, i razmišljam. Sama sa sobom. Teško mi je. Opet... Da, opet se osjećam bezveze.
Sjećanja naviru i čine me uznemirenom i preplašenom, nostalgičnom... Osjećam se kao da sam izgubila ono što nikada nisam ni imala. Kao da me pregazio vlak koji nikada nije vozio putnike, koji je uvijek bio prazan... Bez igdje ikoga.
Sjetim se svoje Sandre... I svega što će mi faliti u narednih mjesec i par dana... Naših fora koje nitko, osim nas ne shvaća... Sjetim se svakog prošlog dana provedenog u njezinom društvu. Svake suze i svakog osmjeha. Falit će mi...
Vrtim film u glavi pa zastanem na jednom mjestu... Nije bilo tako davno, zato se svega dobro sjećam... U detalje. Pomislim na lijepe trenutke provedene s određenom osobom, i na lijepe riječi, osmjehe, dodire... Uhvati me tuga. Zamislim se i počnem plakati. ... Ponestane mi inspiracije i počinjem pisati besmislene stvari.
Želim nešto, a ne znam što. Treba mi nešto, a ne znam što.
Još uvijek plačem, to u zadnje vrijeme često radim. Postaje neka rutina. Zašto ne mogu biti sretna... To nije pitanje. Pitanje ima odgovor, a ovo što ja pišem ga nikada neće imati. Mislim.
Još uvijek razmišljam o toj osobi. Samo o njoj. Ma ne... Ne samo o njoj, postoji još netko. To je i najteže. To me najviše muči. Ne da mi mira. Trebala bih krenuti dalje, ali ja to ne mogu. Moram krenuti dalje, moram početi živjeti sadašnjost, misliti na budućnost. I zaboraviti prošlost.
Ipak, trudim se.
Ne mogu više pisati. Ne znam.
Post je objavljen 08.07.2007. u 22:49 sati.