još sam početkom 90-ih imao bliske susrete s političarima. u autu.
nekog su vozili, moja obitelj i ja na cesti u bezbrižnoj postratnoj vožnji. kad odjednom svjetla svih boja i luđaci za upravljačima.
otjerali me u kanal, sreća plitak. moja beba je te 92 godine imala svega 2 godine. sreća pa je bila mami u naručju.
i, sad, 15 godina poslije, uz sav proklamirani razvoj i napredak demokracije i demokrata, ništ se promijenilo nije.
ovih dana, kada političari krstare po lijepoj njihovoj, kada skupljaju dnevnice i novce sponzora i sponzoruša, situacija je ista.
policija, znam, štiti funkciju, a ne osobu, ali zatvoriti jedan gradić zbog dolaska nekog lika iz sabora, za mene je strašno.
tko je on?
po čemu je lik važan u toj predstavi?
policija u križanjima, sjedimo u neklimatiziranim automobilima pola sata, posao trpi, ljudi negoduju, i, ništ.
mali zemaljski bogovi, mogu na trenutak zaustaviti život jednom gradiću.
ondak dođu, prerežu vrpcu, među narod ne smiju jer im zvižde, oni si malo popiju, pojedu i odu.
konobar, mi ćemo to platiti.
mi plaćamo sve već godinama.
i njih!
kako se u stvari nismo makli od socijalizma.
na nesreću ili sreću, pamtim vremena dolaska tita u gradiće. isto je bilo.
nisam volio tita, imao sam prilike vidjeti, na žalost ili na sreću, bio sam mali, kako, kako sam kasnije saznao, jedan lik, general onda, otvara vrata skupocjenog mercedesa, koji je za nas djecu onda bio čudo, iz kojeg su izašle dvije pudle, ne mislim na vlatku ili takve, mislim na dva psa.
lik, general, uredno je za njima zatvorio vrata i otpratio, jednu čak i nosio, pudle u apartman.
tito mi se tada zgadio. bio je samo tri koraka dalje i sve to gledao i nije ništa rekao. a onaj lik, general, kojem je vidno bilo neugoddno, poklopio se i otišao u osamu, te strusio dobar gutljaj rakije.
i naši, danas, nisu ništa bolji, i ovi , i oni prije njih.
ne mogu zaboraviti ni one prije, koji su prvi radni dan došli biciklima, golfovima, obećali lakovjernom narodu da eto njima ne trebaju mercedesi i audiji, a već su sutra sjedili u njima.
naš narod, stvarno bira ono što zaslužuje.
ne govorim da su političari krivi, narode mi biramo slične nama, izgleda da smo svi takvi, nemojmo se onda čuditi kako nam je.
zato ja ne izlazim na izbore.
mogli su me slagati jednom, dvaput, ali kad da me valjaju godinama, onda je to već moj problem, onda am to zaslužio.
ja ne želim glasati protiv, ja želim glasati za! a to mi nitko ne nudi.
Post je objavljen 02.07.2007. u 11:25 sati.