Nitko nije znao tako odlutati mislima kao Anabel. Sjedila bi na željezničkom kolodvoru, piljila u pod nijemo, djelovala nepristupačno i nezainteresirano. Bila je predaleko da bi ju itko dosegnuo. Bila je torba ostavljena na klupi, koju su svi upitno promatrali, ali ipak, nitko se ne bi usudio uzeti ju, nisu znali pripada li ikome.
A upravo je pripadanje bilo ono što je Anabel najviše mučilo. I sva njezina lutanja, odlasci na duga putovanja, iako je i dalje nepomično stajala na kolodvoru dok je vlak odlazio, imala su veze s osjećajem nepripadanja. Anabel nije sama kročila kroz život. Bernard je bio njezina ljubav još iz srednjoškolskih dana. Kao 36-ogodišnjakinja, Bella je, kako ju je zvao, imala dvije kćeri u višim razredima osnovne škole, 12 godina braka i dugi pogled niz prugu koji se ponavljao iz dana u dan. Zaposlena nije bila, suprug je osiguravao dovoljno novca za njegove 'muške' i njihove, manje skromne, 'ženske' potrebe. Anabel je imala samo jedan zadatak: dočekati ga doma s ručkom, provjeriti jesu li djevojčice napisale zadaću i biti, kako je govorio, 'normalna hrvatska žena i majka'.
Na pragu 37-e godine, dva mjeseca ranije, vjerna je domaćica sve učestalije boravila na hladnim hodnicima gradskog kolodvora. Skidala je pregaču, raspustila kosu, obukla se neupečatljivo i sjedila na peronu. Željela je biti nevidljiva, ali ipak nije htjela biti sama. Samo nek' je gužva – mislila je. Neka svi hodaju, žure, i ne obraćaju pažnju na nju. A ona, ona je mogla promatrati ih sve, a nikomu ne odgovarati ni na jedno pitanje. Od nje nitko nije ništa očekivao, ni da napravi zadaću, ni da opravda zašto ju nije napravila. Na neki čudan način, samo se među svim tim neznancima osjećala svojom.
Toga petka nije došla kući do ponoći. Nijemo je sjedila na klupi, bila je topla srpanjska noć. Pred očima su joj letjele sve godie, uspomene, zagrljaji s Bernardom, pa njegovo pretvaranje u čovjeka poslovnog, ozbiljnog.
- Bila sam samo njegova produžena ruka, samo oruđe koje je poslužile da drugima pokaže kako se uozbiljijo.
- Njegovo sam ispunjenje obveze za brakom i obitelji
- Njegova sam reklama.
- Ja sam celofan.
- On me voli.
- Njemu je i ljubav obveza.
- On je usamljen.
- Ja sam ispunjenje njegove samoće.
- Ja sam dokaz da može funkcionirati ozbilno.
- Ja sam se pretovorila u njegove vitalne funkcije.
Gurnula je ruke u kosu i odlutala, još dalje. Maštala je o životu koji je, sada joj se činilo, iskliznuo iz ruku. Mislila je,
- ima važnijih stvari u životu od trčanja za svojim snovima, koji uz to mogu biti i potpuno blesavi
- ima važnijih stvari od provođenja 'ženske samovolje'
- neki su ciljevi viši od drugih, zašto se ne žrtvovati malo
- napokon, on je ljubav mog života.
Usklađeni popisi koji su strpali u isti stan, u koji su ubrzo stavili zajedničku djecu i stvorili zajednički život sada su se činile izblijedjelima. Dok su vlakovi odlazili, činilo se kao da su na njima djeca iz osnovne škole, dok im je bilo dosadno pod odmorom, napisala kojekakve ofucane ljubavne stihove i tobože mudre izreke.
A onda je Bernard uplašeno i ljutito nazvao. I za par minuta ležala je kraj njega, tonula u san, kao da se ništa nije dogodilo. I dok je zaspijevala, stvorila je jednu od onih lista koje napiše iskustvo, nešto kasnije:
- ljudi žive, vole se i umiru iz navike
- ljubav je navika
- i na prazninu se navikne
... kad čovjek nema hrabrosti pomaknuti brdo i krenuti dalje
... ili kad je mlad i glup i slijepo uvjeren kako je jedino vrijedno slijediti svoje snove.
Dok je zaspijevala, činilo joj se da čuje zvuk lokomotive i da joj se pred očima munjevito okreću kotači. Vlak prolazi.
Post je objavljen 01.07.2007. u 18:27 sati.