Evo, imam se svako malo prilike uvjeriti koliko neki ljudi mogu biti baš to – kukavice... naime, neki jednostavno nemaju onu hrabrost koju bi svaki čovjek trebao imati i obraniti svoje stavove i razmišljanja time da jednostavno budu iskreni!! Svi toliko pričaju o iskrenosti, kunu se uzalud, a zapravo se ne drže najjednostavnijeg pravila u životu-budi iskren i svi će te cijeniti radi toga!!!!! Neki niti ne znaju prihvatiti istinu kao nešto što bi se trebalo cijeniti, nekima je ona samo izlika da budu dvolični, a sve pod maskom «iskrenosti»... još uvijek mi nije jasno kako netko može gledati osobu u oči i govoriti jedno, a iza leđa, nekoj trećoj osobi, govoriti nešto skroz drugo??? Možda previše cijenim iskrenost i možda sam naivan kada pomislim da bi svi trebali biti iskreni, prvenstveno radi sebe, ali opet, malo si razmislim i shvatim da je to nekim ljudima ovisnost – biti dvolični...i što je to što te tjera da dok si u jednom društvu pošto-poto želiš ispasti FACA, a ustvari ni sam ne vjeruješ u tu ulogu? Dosta puta sam se uvjerio kako ljudi glume facu dok su u društvu, i onda, nedaj Bože da naiđe osoba kojoj ne uspiju prodati svoj ŠARM, odmah toj osobi pripišu epitete kojima bi donekle pokušali opravdati svoj jadni karakter!!
Neki su ljudi previše tašti, puni sebe(sad sam se sjetio jedne osobe AL NO COMENT) da bi uopće primijetili da postoji neka druga osoba, a da ne govorim o tome da priznaju da su u krivu... ja to smatram jednom od najvećih ljudskih osobina-priznati kada pogriješiš, al nekima je to samo nešto što se može zadržati za sebe,ali ne i izreći javno...kako neki ljudi nemaju tu hrabrost da pogledaju osobi u oči i kažu ono isto što su rekli toj trećoj osobi...? jednostavno, pojam iskrenosti nam nije svima identičan...a uvijek je lako shvatiti kada je nešto iskreno, a kada nije... problem je u tome što ti dvolični ljudi misle da ih nitko neće otkriti, al onda su valjda oni glupi jer podcjenjuju nešto što sami nemaju, misleći da to nema nikakav značaj.. u svakom slučaju, ljude koji nemaju hrabrosti pogledati u oči osobu i reći iskreno kako stvari stoje smatram nimalo vrijednima kao ljudskim bićima, jer kako drugačije cijeniti iskrenost?? I ako nemaju hrabrosti za reći ono što se podrazumijeva da bi trebali-istinu, kako će imati hrabrosti učiniti nešto za što stvarno treba velika hrabrost?-NIKAKO!!! Živjet će u zabludi, tješiti se i uživjeti se u ulogu osobe koju bi voljeli biti, ali će pokušati svoju osobnost što više prilagoditi društvu, a ne obrnuto-biti iznimke kojima će se ljudi diviti na iskrenosti i hrabrosti, jer očito se danas reći istinu smatra hrabrošću, budući da je tako rijetka... ljudi drugačije tumače različite stvari, što je na neki način normalno, ali smatram da je definicija iskrenosti svima ista, samo što ju neki prilagođavaju sebi...na štetu drugoga ili ne...s osjećajem krivnje pri tome ili ne... ali jedno je sigurno...rijetka je ona prava iskrenost...
Post je objavljen 15.06.2007. u 14:34 sati.