Marketing
U KRIŽEVCIMA BIJAH NA SPRAVIŠĆU PRE/VELIKOM
Pišem netom poslije nego što sam smazala svoju njami pizzu s gomilom paprike u svim bojama, sireva svih okusa i stadija pljesni i naravno hrpicom origana, a da sve lakše prođe i nepce ne zapeče zalila s doslovno litrom mlijeka, i sad i mi je onaj predio kućne haljine oko struka nešto zategnutiji, pa idem otpustiti malu tu vezicu jer ako ovako nastavim disati, neće mi još puno života ostati.
Kad sam već spomenula život, ovih dana razmišljam o mladim ljudima (mlađim od mene barem po godinama) koji svoj život odlučuju uništiti do te mjere da na kraju zaista dobe tu priliku provozati se bespovratnom kartom što vodi ravno u smrt. Naime, svi mi volimo isprobavati raznolike supstance u mlađim danima, no nekima se ne posreći zadržati kontrolu nad svim tim opijatima koji nam se nude na crnom tržištu, i to je ono u što bi se svatko od nas prevario, ili tvrdio drugačije i vjerovao u snagu svoje volje više nego što sam sebe poznaje, pa neograničeno uživao tu "predsmrt". Frend iz osnovne škole, godite 1983. - kao i ja, zgodan dečko, mlad, predozirao se. Ne znam kakve su bile okolnosti, da li je imao razloga, da li je imao izbora da to učini ili ne, jesu li mu podvalili (a jesu, davnih dana još kad je prvi put naivno krenuo tim putem i počeo se drogirati).........žao mi je, prerano je otišao, a nije trebao....pa stoga ovom prilikom nekad školskom prijatelju, posljednje zbogom!
Malo ću presjeći ovaj prethodni dio i reči vam da sam ovu nedjelju bila u Križevcima na KRIŽEVAČKOM VELIKOM SPRAVIŠĆU pa i u Majurcu kod tate, šogija, seke i Dode. Kako vjerojatno ne bi otišla da nije bilo pratnje samnom, zahvaljujem na ugodnom društvu. Krenuli smo na rani jutarnji vlak koji je kretao oko 9 sati ujutro tzv. "zagrebački purger", besplatni s povratnom kartom. No kako je ipak ispalo prekratko vremena za vidjeti sve i popričati sa svima, ipak sam se vraćala s onim vlakom u 20,30 sati navečer s mamom (naglašavam, ona je častila kartom). Vrijeme je bilo prekrasno, možda čak i prevruće, ali bolje sunce nego kiša. 
Najprije smo otišli do Majurca gdje smo odmah pošli voziti se traktorom. Stari mi je išao pokazati livade koje kosi jednom mjesečno, prevrće ju, balira itd. za životinje. Traktor je mrak, dao mi je i da ga probam sama voziti....jeeeeeeeeeeeeeeee....i vozila sam...ko velika....na nekom od puteva uočila sam neki bljesak, skočila s kotača i podigla pločicu sa urezanom plavom zvjezdicom i odmah je spremila u čarapu (nisam imala đepove) kao uspomenu na taj zanimljivi pustolovni put. Sunce me toliko opeklo po leđima da sam tek kasnije predvečer skužila da su ultra crvena. I sad me peku, al bolje je nego jučer. Tata kaže da ima i srna pa čak i zmija poskoka. Postoje i jeleni lopatari, ali kad čuju buku traktora odmah uteknu.
Na povratku smo lijepo pričali i uživali, vidjeli svakojake vidikovce, čudne kučice stare gradnje, stari i novi običaj uzgoja vinove loze, a najviše nas je iznenadio onaj dio šumice gdje smo ugledali popriličnu količinu smeća, izgleda prvu jer do tada tata nijedno takvo odlagalište nije primijetio u bližnjim šumama. Svaki put kad mu je dosadno on sjedne na traktor i prolazi putevima kroz šumu i ispituje teren, kao da je na mene, samo njuška i mudruje.
Kasnije smo otišli ručati, ali prije toga sam se dobro izabavljala s Dominikom. Od vožnje na skejtu, do skakutanja po dvorištu, skakanja na balonu i jahanja gumenog konjića, udaranja nekakvog čudnog napuhnutog stupa koji se uvijek vraća u prvotno stanje...pa sve do valjanja po krevetu. Mama je spremila ručak. Osobno nisam bila s njima za stolom jer sam se dobro debelo najela kad sam stigla.
Napokon smo krenuli u Križevce na spravišće. Grad je bio prepun, pretrpan štandovima sa plastikom, igračkama, glupostima, ničime pametnim, ali s obzirom da je to bio posljednji dan a k tome i nedjelja, nisam se ništa čudila. Sve mi je nekako bilo naporno jer sam bila fakat umorna i nije mi se dalo šetakati gore-dolje i pratiti želje malog Dode koji je toliko neumoran (a nije ni spavao popodne pa ga je držala nervoza) htio proći svaki ugao, bježao je i nije se nikako dao izvući s trambolina i tobogona. Sa sestrom sam se provozala na vrtuljku u luniću i skoro mi je pozlilo, ali ne....uvijek ću sjesti i provozati se. Svaki badnjak na Velesajmu obiđem sve što se nudi i isprobam sve igre od prve do zadnje, pa sam tako i sad morala se zguštati.
Otišli smo i na cugu, u par navrata i do tete u blizini da ostavimo malog Dodu, ali tata se nije vraćao u drugom navratu s mamom, pa smo ga opet poveli sa sobom jer ga nitko nije mogao pričuvati. To nam je pomutilo neke planove, ali šta se može, ja fakat više nisam mogla, a i izuzetno sam nešto živčana u posljednje vrijeme, protrnem na brzinu, raspalim još brže, šoraju me osjećaji a ja ih ne mogu kontrolirati.
Brzo je došlo vrijeme za polazak na kolodvor i na vlak, pa smo se svi pozdravili u nadi da ćemo se uskoro brzo vidjeti. Put je bio naporan jer je u kabini toliko zagušljivo, a k tome jedna vrlo antipatična suptunica nije dala ni da se prozor otvori, pa se mama naravno pokačkala s njom (kratko je trajalo ali sam je zato cijelim putem prostrijeljivala pogledom....mislim da me tu noć sanjala). Dočekao nas je spran grad Zagreb, pun ljudi u bilo koje doba dana ili noći, dugi tramvaji bez mjesta za sjedenje, zakašnjele linije autobusa na Remizi, a nisu me bome ni iznenadile natečene noge koje su što je vrijeme više prolazile izgledale sve sličije balvanima hrasta lužnjaka.
Dobra mamica ispekla je za kraj palačinke skoro pa već u 23 sata za što slađu noć i ljepši sutrašnji dan. Bila je to točka na I. Lijepo, dug vikend, svakakva zbivanja, priče i ugađanja. Stvarno super, od sad češće.
Ubrzo ovaj tjedan planiram skoknuti do Zoo-a vidjeti životinje pa i Botanički pogledati cvijeće, nauživati se prirode i njezinih čari. Nadam se da i vi uživate u ovim proljetnim danima, pa makar i u dvorištvu svoje kuće i na predivno uređenom balkonu svoga stana. Da sam na moru, sad bi umrla od sreće, vjerojatno.
Post je objavljen 12.06.2007. u 18:17 sati.