svake godine 19.05. muči me pitanje što kupiti mami za rođendan. tada najčešće odem s tatom u dm-a. no onda također nastane problem. hoću li joj kupiti kremu za lice ili šampon za kosu? ili možda sjenilo? kuku meni!
ALI NE I OVE GODINE!! ove je godine bilo drukčije. naime, dogovorila sam se sa suzi, prijateljicom, ići u grad, u namjeri da joj tamo nešto kupim. bez tate.
samo što? u početku sam mislila ići u dm-a i uzeti joj npr. parfem ili ruž za usne. to mi se činilo dobrom idejom sve dok nismo ušle u terranovu. suzi je htjela kupiti si neku majicu i kapu.
u potrazi za savršenom majicom za moju skromnu prijateljicu, zamalo sam srušila neku bijelu torbicu sa smeđim džepovima.
i tad mi je sinulo! pa da! mogla bih joj kupiti torbu! TORBU! kako se toga nisam prije sjetila?! ionako ima neku staru, ofucanu, crnu, pretpotopnu torbetinu s dvije ili tri rupe na dnu. u početku mi se ona torbica koju sam zamalo srušila činila ok, ali imala sam neki filing da ću negdje naći neku bolju, moderniju torbu.
suzi je konačno našla savršenu majicu, te je krenula na blagajnu da je plati. usput je uočila jednu bež suknjicu koja joj se na prvi pogled svidjela, te je i nju uzela.
platili smo i izašli. zatim smo ugledali slastičarnicu i tamo smo kupili sladoled. šetajući, sjetila sam se jednog fenomenalnog dućana punog torbi u kojem sam ja jednom kupila neku svoju bijelu torbu. negdje u memoriji ostao mi je izgled tog dućana. ali pošto nisam znala GDJE SE TOČNO NALAZI, morali smo obići cijeli grad da ga nađemo.
u međuvremenu smo prevrtili sve moguće sajmove te tamo našli lijepu bijelu kapu koju je suzi kupila, torbu na pepeljugu i par onih plastičnih torbi za plažu. fuj, fuj, fuj.
i tako lutajući došli smo do narodnog trga. tamo je radila jedna žena koju ja znam, pa smo je pitali za pomoć. rekla je da bi trebao tu negdje biti neki dućan s torbama. krenuli smo u smjeru koji nam je pokazala i našli taj bogom dani dućan. bar sam ja mislila da je tako.
uđosmo s uzdahom olakšanja te zapitasmo trgovkinju za prijedlog. pokazala nam je par bapskih torbetina iz kamenog doba, neku ultramalu u koju ne može ni šminka stati i jednu prekrasnu od 224 kune. to je ipak malo previše.
prekipilo mi je! rekla sam suzi da ćemo ući u prvi dm i da ću joj kupiti maskaru za oči i lak za nokte.
izletjele smo iz onog šugavog dućana, i krenule prema dm-u. krajićkom oka spazih nešto lijepo, crno, elegantno u izlogu dućana nasuprot onom šugavom. to je bila torba! TORBA! uletjela sam u dućan, krenula prema torbi, i pogledala cijenu. na licu mi se ozario osmijeh od uha do uha kad sam spazila dvoznamenkasti broj. drhtavim, ali pobjedonosnim glasom, izustila sam: "uzimamo ovu!", zgrabila torbu, platila i izletjela iz dućana pobjedonosno koračajući prema mostu gdje nas je trebao čekati bus.
još mi je ostalo 25 kuna. nisam si mogla dopustiti da toliko vratim kući. tako smo se nas dvije zaputile u funky fish. tamo nismo ništa našle, pa smo ušle u dućan do. čim sam ušla, ugledala sam veličanstveni prstan na lubanjicu s mačem. baš moj stil! sudbina mi se nasmješila, te je on koštao točno 25 kuna. nisam se puno razmišljala.
s prstenom na prstu i tobom u ruci krenule smo konačno kući. po satu na mom mobitelu dalo se zaključiti da smo puna dva sata šetale gradom. pardon, dva ipo.
konačno dođosmo na stanicu, posegnusmo za novčanikom da unaprijed izvadimo novac potreban za autobusnu kartu. ali tad smo shvatili da smo sve kune istrošili. ok, ja sam sve istrošila, a njoj je ostalo 7 kuna, što nije bilo dovoljno za kartu koja je došla 8 kuna. a šta ćeš, ne može ti baš SVE poći za rukom.
nazvali smo mog tatu da dođe po nas jer nam, eto, fali kuna za kartu. malo se cerio, i razmišljao hoće li nas pustiti da idemo pješke, ali ipak nije. na kraju krajeva, ja se njemu mogu rugati kako je ženi svojoj kupio poklon za rođendan dan-dva kasnije, ali neću. nisam ja kao on.
došao je po nas i odvezao nas kući. i više se nije ništa posebno dogodilo, dala sam mami poklon, došle mi rodice (jedva izdržah), otišle (spas), gledala televiziju i otišla pajkiti.
Post je objavljen 07.06.2007. u 16:05 sati.