Kad smo išli ulicom gdje su rasle smeđe naranče bilo je maglovito. Išli smo ulicom, te se u daljini horizonta nazirao crveni trabant zelene boje. Bio je to pravi šabanski samovoz. Imao je 4 noge i dva kotača, treći čeka autobus za Prištinu. Vozio ga je sijed, ćelav čovjek. Bio je visok i mlad, te je imao ravna stopala. Na bradi je imao ostatke jučerašnjeg ručka kojeg je pojeo kod Smilje u Jablanovu. Vidjelo se da je taj čovjek proživio svakakve nedaće u životu. Naime, on je bio trgovac koji je za sebe kikiriki uzimao samo u rinfuzi. Grijanje nije plaćao, pošto je imao drvenu peć zalivenu černobilskim ostacima mazuta koji je iscurio iz aviona koji je prevozio jeftine kineske kalkulatore. Pušio je crvene cigarete, plave nije volio zbog traume koja ga je pokosila kad je bio dječarac. Naime, njegova majka ga je vodila u vrtić plave boje išaran u crveno. Jednoga dana pala je kiša i plave boje više nije bilo. Majka mu je zbog toga morala plaćati mjesečne preglede kod otorinolaringologa koji nije shvaćao da je zemlja stvorena da bude okrugla. Otac mu je bio vlasnik tvornice čavala, ali je poginuo kada je glavni bubanj za integraciju masivnih osovina otpao sa osovine. Bio je to kraj i za njegovog Napuljskog mastifa koji je pobjegao glavom bez obzira i udario glavom u prečku reklame tvornice čavala.
Post je objavljen 09.06.2007. u 01:05 sati.