jednostavno loše...tako se osjećam nakon svega...ništa nije konkretno,za druge je sve nevidljivo i nebitno...ali meni,meni je to jako bitno.
Jednog sam dana šetala pokraj mora...sama...jednostavno nisam htjela društvo,nisam htjela nikog pokraj sebe...inače ne volim bit sama al ono je bio jedan od onih trenutaka...znate već...
razmišljala sam malo o svačemu...i slušala zvuk valova i vjetra što se provlači kroz grane...bez lišća...kao da je zima,a ne ljeto...sve je bilo tako mračno,ali ne neki način i lijepo...romantično...samo je on falio...
al na neki način sam shvatila da je sve bilo uzalud...bez imalo šansi...shvatila sam da mi se život trenutno ne sastoji od njega...već od prijatelja...
šetala sam i šetala...dugo...skroz do pinete...što dalje...na trenutak nisam razmišljala o ničemu...i bilo je više takvih trenutaka...ponekad pomislim da na ovom svijetu ništa nema smisla...
Život ima smisao samo ako se živi za nekog ili za nešto...ja živim za moju budućnost ali to nije to...
živjela sam za nekog...ali tog više nema...nažalost..(...)
nakon dugog šetanja,krenula sam natrag...počela je padati sitna kišica...dobro mi je došla,iako bih ponekad ispsovala sve što mogu...sve više sam se približavala plaži blizu koje živim i čula jedan zvuk...bio je to zvuk gitare...nisam dobro vidjela tko je to bio,tj.bilo ih je više...no to nije bilo bitno...nije me zanimalo...samo sam slušala zvuk gitare...
taj ritam...
Post je objavljen 06.06.2007. u 19:27 sati.