Prošli tjedan je bio ludnica, započeo s upalom mjehura, završio s gnojnom anginom, s malih zelenih tableta, dobijem još i tri 500 gr summameda, ono da mi malo proradi organizam… Nemožeš vjerovati što ti sve iscrpljenost može napraviti… Da se sa 30 godina osjećaš ko Jeremija iz Alan Forda…
Upala mjehura je ajd hvala bogu prošla, grlo me još malo grebe, ali nema veze…
Moja kćerka raste ko gljiva, primijetila sam po pelenama. Ima 2 godine i 4 mjeseca i još nosi pelene. Čekam ljeto da bude toplo, pa kad se bude piškilo po svuda, da se i brže suši… I eto, kupim joj pelene ko i inače, no sad su joj kao malo na knap… Raste ona neprimjetno… No kad mi već s 2 godine kaže „nemoj me zaj…“, razmišljam što će mi tek reći kad bude imala 15 ili 18? Strava, a raste tak brzo, da u jednom trenu leži, ne priča, ne hoda, a u drugome šeta, trči i još me zafrkava… Ko mala spužva. Najbolje su joj izjave „bili smo na Jankovcu, i onda sam oprala jedno koljeno i drugo koljeno i treće…“ Smjehuljica mala… Pošašavila…. Najbolja je kad crta i kao PIŠE svoje ime i prezime, sve neke male krivulje a navodno sliči rukopisu… Što će od nje biti mali nobelovac? Smiješna je, sva se umiri, uozbilji i kemijskom sitno napiše kao mama ili muha ili sl… Sva je ponosna na sebe….
Gledam nju i razmišljam, kako mogu neke žene provesti cijeli svoj život i ne poželjeti nekog takvog malog anđela? Da, to je obveza i žrtvovanje, ali slatka žrtva… jer sve ono što napraviš, namučiš se i naživciraš, vrijedi jednog onog malog osmijeha i kad te zagrli pa kaže „mama, ja tebe volim“….
Post je objavljen 05.06.2007. u 14:56 sati.