Ništa ti više ne govorim,
baš kao da ništa ni ne osjećam,
baš kao da se ne gušim u gorkom okusu tuge....
Režem se tek toliko da vidim
da li postoji neki drugi osjećaj,
tek toliko da vidim
da li još uvijek krvarim,
tek toliko da skrenem misli s tebe....
Volim te zbog svega što jesi
i mrzim te zbog svega što sam uz tebe postala ;
zbog boli koju mi nanosiš
svake sekunde,
svaki puta kada udahnem ovaj zrak,
zrak zatrovan ljudskom gadošću,nemilosrdnošću,bezosjećajnošću....
Previše sam rekla,
previše se otvorila,
predobro te upoznala,
prejako zarezala u svoje srce,
a sve što je ostalo je ta bol,tuga,jad,
taj ožiljak koji ne zacjeljuje čime god ga liječila....
Postala sam nešto što si ti oduvijek htio biti -
hrana i piće nemaju mi okusa,
svijet je bez mirisa,
ja sam bez duše,
a moja tuga čini se besmrtnom
i jedino što želim je krv....
Ona me potsjeća da ima još nečeg,
nečeg bar malo ljudskog u meni....
....I sve ovo što sada pišem
nema nikakvog smisla
zato što nikoga ne dira,
zato što ti,koji bi ovo trebao čitati,
-onaj odabrani- ne razumiješ,
zato što ovo više nisam ja,
tvoja prijateljica....
Mrak mi je sada najveći strah
jer sa moram suočiti sama sa sobom,
ali i najbolji prijatelj ;
ne vidi se razmazana šminka
i blijedo lice umiveno suzama....
Post je objavljen 04.06.2007. u 20:08 sati.