Svatko od nas i sve oko nas prije ili poslije mora se promijeniti što čini promjenu nečim u potpunosti prirodnim, iako ne uvijek i pozitivnim.
Upravo iz činjenice što promjena može biti loša od njih često zaziremo, bojimo ih se i izbjegavamo pa koliko god nas to tjeralo u vječnu kolotečinu gotovo mehaničkog ponavljanja istih radnji s malim varijacijama na uvijek istu, zadanu temu. I koliko god nas to sivilo uvijek istoga, betbojnoga, gušilo bojimo se napraviti korak prema drukčijemu jer znamo da nas može dočekati razočaranje. između nas i cilja strah se postavlja poput zida koji cilj zamračuje i pretvara u nešto strano, mračno, puno suza te ubrzo odustajemo i vraćamo se sivilu ni ne znajući kolike smo boje ostavili u onome što nam se činilo tamom.Ipak, nije svaka promjena željena, na neke smo jednostavno natjerani i ne možemo na njih utjecati već im se samo podrediti dok nam druge ostali mogu nametnuti shvaćajući naše ponašanje i razmišljanje, našu individualnost čudnima te ih želeći prilagoditi sebi u nedostatku volje želje i zrelosti za njihovim razumijevanjem. Tada činimo ustupke tjerani jednim drugim strahom, strahom od neprihvaćnja i neruzmijevanja koji nas prije ili poslije sve natjera na promjenu, pa makar mikroskopsku jer čovjek je u suštini socijalno biće i treba prijatelje, a prijateljstvo je dvosmjeran odnos, svaka strana mora nešto dati da bi mogla i uzeti.Najboja promjena ipak je ona koju pokrećemo da bismo dobrovoljno sami sebe promijenili i postali bolji, oslobodili se svojih mana i loših strana ( npr. pisanja blesavih postova) no i za to je potrebna velika hrabrost jer igrati se sa svojom osobom opasnije je od igranja vatrom te se možemo mnogo više opeći. najteža je to promjena i povlači z sobom mnoge druge ali to je ujedno i ona u kojoj trebamo najviše ustrajati jer je uz najveći rizik i cilj na neki način najveći. jedino što treba učiniti jest skupiti hrabrost i zakoračiti u prividnu tamu. Preskočiti zid.
Post je objavljen 30.05.2007. u 19:53 sati.