Marketing
More Than Words
Ponekad sama sebi idem na živce, kao sada, jer jednostavno zanima me, gdje mi je kočnica? Kada ću jednom napokon odrasti i početi gledati na neke stvari kao većina ljudi? Mislim da previše sanjarim, da previše vjerujem u stvari u koje ne bi trebala, da imam previše energije i volje za sve to. Možda je u neku ruku to sve i dobro ali kada shvatiš da ni jedna osoba nije poput tebe, barem ne one sa kojima provodiš vrijeme i nije baš dobro. Ponekad te, baš te osobe ostave samu, ne uvijek ali nekako se to dogodi baš kada su ti potrebne. Kada zalutaš u neki čudan krug misli i osjećaja. Možda te ostave kada ih trebaš, možda kada želiš nešto raditi a ne možeš sam, možda ne znaju što su učinili ili znaju, možda i ti razumiješ ali kada mogu sa drugima zašto ne mogu i sa tobom. Ali to su sve glupa pitanja koja imaju odgovora samo što su ti odgovori još jedna posebna tema.
Ne volim onu glupo zločestu crtu koju prepoznam u nekima meni jako dragim osobama kada mi kažu nešto što ne bi trebali. Vjerovatno ne razmišljajući jer neke stvari se ne govore, barem ne u trenutku kada je to nepotrebno.
Ne znam što mi se događa ali imam takve glupe snove. San mi bude super ali ja u njemu stalno plačem. Mislim da se u životu nisam isplakala toliko koliko sam se isplakala u snu u zadnje vrijeme. Recimo jučer sam sanjala da sam u lunaparku i vozila sam se u nekom čudnom vlaku i osjećaj je bio super ali ja sam cijelo vrijeme plakala. Nema smisla ali nadam se da će mi prestati ti snovi i jedva čekam da sanjam opet nešto takvo ali da se ovaj put smijem.
Današnji dan mi je i tako sav nekakav čudan. Jedan od onih koji bi bilo bolje prespavati. Jadno je što se nije dogodilo ništa takvo strašno, ništa zbog čega bi se trebala osjećati ovako zbunjeno i možda čak i tužno. Ali svi ti osjećaji su prolazni, trebam ih samo malo više potisnuti u sebe. Nije grijeh tako se osjećati ali više volim onu svoju veselu stranu, nekako je više ja.
Post je objavljen 26.05.2007. u 17:40 sati.