Marketing
Ojla la
Hello moje blog pučanstvo
Pozdravljaju te oni koji umiru! (Ja)
Ma kvocam bezze, u pozadini mi svira chillout mjuza, roleta spušena, hlad...
Ništa novo u mom životu, osim što sam potvrdila neke moje davne sumnje u vezi mojeg blog-čitateljstva. Ta potvrda mi je bila iznenađujuća kao da mi netko sasma ozbiljno kaže: „Znaš, Djed Mraz ne postoji... Al zato već duže vrijeme imamo toplu vodu.“ Sve u svemu, opet sam pokazala kako sam barem jedan korak ispred nekih ljudi 
Pjesma za ugođaj =) (Ja really jako lajkam tu song)
Razmišljam o budućnosti.
Ne možete me kriviti.
To je tu predamnom.
Kao što reče moj voljeni prof iz filozofije... Kad (ako) diplomiram, držat ću svoju budućnost u svojim vlastitim rukama.
Što je jezivo, kad malo bolje razmislite.
Sama sam svoj čovjek (žena, da preciziramo), odgovorna u potpunosti za svoje postupke, osoba koja je došla do jednog veeeeeeeliko raskrižja.
Izlazak iz srednje škole za mene predstavlja ogromnu sreću (ali to su neki privatni razlozi 
). Inače bi srednja trebala biti razdoblje koje se pamti i ne zaboravlja, razdoblje kojem se želiš vratiti, i kad za 20 godina pogledaš unazad, to je razdoblje u kojem se želiš opet naći.
Ipak, što za većinu predstavlja srednja... Razdoblje zezancije, sprda, uživancije i bezbrižnosti. Barem, eto, bez nekih većih briga. A izlazak iz srednje predstavlja prijelomni trenutak nakon kojeg više ne možeš trčati mamici i tatici za sve što pođe krivo...
Uglavnom, odavno sam odlučila da, ako mi već ovo i službeno treba bit „najtežih nekoliko mjeseci dosadašnjeg života“, onda ću to izgurat pošteno. Rekoh sama sebi, sad je vrijeme odluke... Ako se ne potrudiš za prijemni na faks, kvragu, onda za što se trebaš potruditi... Mislila sam odzujati nakon mature u svoj Sranjograd, ali to nikako ne bi bilo pametno. Mislim da ne ne bih učila za prijemni niti 20 posto kao što ću eto učit ostanem li tu u Zagrebgradu. 
I shvatit ću svoje ostajanje u Zagrebu kao oprtunitetni trošak . Malo žrtve za upis na taj kretenoidni faks. Jer ako odem u Sranjograd, znam pouzdano da ću si oči iskopat od muke ne prođem li onda faks. Držte mi fige. 
Iako, uvijek se nekako nadam da ću izbjeć iz ove države (ili se udat bogato za nekog, pa neznam, možda strojara il tak neš... Mislim, oni dobro... Jelte... Zarađuju ) jer tu nema mjesta za intelektualce. A niti za one koji se trude i žele. Samo za one koji će naslijediti mamicu i taticu, koji će s krajem srednje dobiti svoj auto, stan, firmu i vikendicu na moru. Za ostalu raju, koja se u životu bori za nešto svoje, tu ima jako malo mjesta. 
Reče mi jedna pametna osoba da se ne isplati uporno boriti protiv vjetrenjača... A ne radimo li to svi? Vjerujem da se svatko od vas može prisjetiti situacije kad se uporno borio protiv tih prokletih vjetrenjača... Ja također.
I lagano me to već frustrira. 
Al nije bitno.
Ionako u ovom sistemu svi smo jednaki, samo su neki jednakiji od nekih. Dobro je ako ste se na to navikli ranije.
Mislim da mi živci pucaju.
Mislim da mi treba odmor.
Onak pošteno.
Al to je tako nebitno, jer Ric, Ptica i ja ćemo se tako sočno bućnut u fontanu kad primimo diplome u ruke
Ludo je bilo, prošli smo svašta, imamo svakakva sjećanja, upoznale smo mnoge ljude
A sad se bliži vrijeme da žderemo u menzi Strojarstva 
Ja bih si jednog ovog
Pa da s njim malo igram čovječe ne ljuti se
Ljubim vas sve! (Skoro sve)
And remeber...
MAKE LOVE, NOT WAR!
Post je objavljen 06.05.2007. u 19:46 sati.