jutro
kapke mi cudovisno rastvara
potreba koju nemam
pozdrav jutarnji primam
od svojih raznolikih licnosti
u obliku lijepo upakiranih samara
budeci se iz monotonog transa
propadam u drugi, treci i tako dalje
dok do prvog demona
natrag se ne vratim
u krevet...
podne
nastavljajuci gazit njezno
cvrsto utabanim putem
u zavrsenoj potrazi
za hramom izgubljenim
u kojem mogu na miru oci sklopit
usnut u svojoj vjecnoj tisini
bez potrebe za vracanjem...
vecer
u jadni grob cavlima optocen
pod mjesecom teskim lijezem sam
kosa mi se susi, raspada
vjetar ju raznosi, razbacuje,
nije vazno, nista nije...
jutro...
Post je objavljen 05.05.2007. u 17:40 sati.