Evo me natrag u kišovitom, tmurnom Zagrebu. Ovo moje zadnje putovanje stvarno je bilo posebno - barem što se tiče dijela s putovanjem. Kao što već napisah u dolasku mi je bilo zanimljivo, a ni u povratku nije nedostajalo iznenađenja. Naime u povratku sam imao kombinaciju s putovanjem vlakom do Frankfurta i onda avionom do Zagreba. Još ja lijepo pitam agenticu koja mi je sređivala karte jel to znači da trebam ipak doći na aerodrom, kaže ona da.
I tako dođem ja danas 1,5 sat prije polaska vlaka na aerodrom Cologne/Bonn kad mi tamo kažu da sam na krivom mjestu i da mi vlak polazi s Glavnog kolodovora u Kölnu!!!! Aaaaaaaaaaaaaa! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Presjeklo me! Užas, vlak mi u tom trenutku kreće za sat vremena, a ja nekih 30 km udaljen od pravog mjesta! Trčim ja po aerodromu do željezničke stanice, kupim kartu i kaže kondukter ide vlak za 10 minuta i vozi 20 minuta do Kölna. Koma, totalni cajtnot! Sjedim ja na željezničkoj stanici ispod aerdoroma i samo slušam spikericu kako govori da jedan, po jedan vlak kasne 20 minuta! Ja se molim - Pomozi Bože, jer sam se već vidio kako spavam na aerodromu u Frankfurtu. I hvala dragom Bogu jedino je moj vlak stigao na vrijeme. Izletio sam iz njeg au Kölnu uletio u Lufthansin ured i checkirao kartu. U zadnji tren.
Vozio sam se u onom brzom vlaku Deutsche Bahna, u jednom trenutku vozili smo se 280 km/h. Zanimljivo iskustvo. Dođem u Frankfurt na taj njihov aerodrom - ogroman je, gigantski. Sjednem ja u avion, kad ono i on kasni pola sata u poletanju. Fakat zanimljivo!
Ali evo dođoh doma. Dočekale su me jedne tužne i šokantne vijesti koje su me dosta potresle i rastužile. Nisu bitni detalji ali u takvim situacijama čovjek vidi koliko se često nervira oko nebitnih detalja kojih se za 5 dana nećemo ni sjećati, a kamoli za 5 godina.
Život je prekratak da bi ga potrošili na gluposti. Biblija kaže "dani su čovjekovi kao sijeno, cvate kao cvijetak na njivi, jedva ga vjetar dotakne i već ga nema!" Istina! I mogao bih se prepustiti nekom beznađu ili depri ali imam Nadu i Najboljeg Prijatelja da me tješi.
Danas sam pročitao super rečenicu, kaže: "Čovjek može preživjeti 40 dana bez hrane, 4 dana bez vode, 4 minute bez kisika, ali samo 4 sekunde bez nade!"
Riječi jedne pjesme koju pjevamo u Crkvi ide ovako. "Moja je Nada u Tebi, žudim za Tobom u viječnosti, kad gledati ću Tebe ja, mog Krista, Kralja, Gospoda". Večeras sam toga vrlo svijestan!
Vani kiša ispire ovu tmurnu i tešku zagrebačku noć.
L8r
Post je objavljen 05.05.2007. u 00:08 sati.