Marketing
Dobro došli na marendu!
Jeste li umorni od "odmora"?Bilo je lijepo
ali kratko,pogotovo onima koji nisu premostili
vikend sa praznikom.Svi smo se sinoć u čudu
gledali-sutra na posao,u školu.Ajoj!Ali,šta se
mora mora se i o tome danas ne želim razgovarati.
Jučerašnji sam dan provela u dobrom društvu.
Dragi prijatelji,dobro jelo,prelijepi ambijent i puno
lijepih tema za razgovore.Mi smo vam simpatično
društvo,gotovo vršnjaci,dvije obitelji sa po dvije
kćeri,jedna sa dva sina i jedna sa sinom i kćeri.
Čak su nam i djeca bliska po godinama,stariji visoki,
mršavi studenti i mlađi malo jači,niži i uvijek veseli
srednjoškolci,plus moja Mlađa,VI osnovne,ali
napredna i prilagodljiva.Mi odrasli intelektualci,
materijalno situirani i sličnih pogleda na svijet.
Svakog mjeseca sastajemo se kod
jednih od nas,uglavnom se izmjenjujemo po nekom
redosljedu,uklapamo rođendane i proslave i to
tako funkcionira već 15-ak godina.
Možda je sve ovako lijepo zbog toga što smo
različitih karaktera,pa se nadopunjujemo.Od vesele
i inpulsivne,do sjetne i uvijek zabrinute,od zafrkanta
do harmonikaša,od uštogljenog pravnika do racionalnog
ekonomiste,od umišljene do sveznajuće,od zabrinutog
do-"ma dajte ljudi život je predivan!".Kombinacija
snova!
Mi smo godinama,iako živimo u blizini mora,ljeta
provodili u kampu,uz samo more,u svom malom
carstvu.Šest kamp kućica,na jednom lijepom mjestu,
mala oaza samo za nas.Tamo bi boravili dva ljetna
mjeseca,od tamo išli na posao i tamo živjeli u jednoj
idiličnoj zajednici.Djeca bi se po cijele dane kupala,
uvečer bi stariji odlazili u mjesto na sladoled i zabavu,
mlađi trčali i zabavljali se na svoj način,a mi opušteni,
kartali,čitali,pričali,spavali,kako je već tko bio raspoložen.
Svaki dan se kuhalo nešto u kotliću ili roštiljalo za sve,
a smjeha i veselja nam nije nedostajalo.Baš smo o tome
jučer najviše razgovarali,kako smo u pravo vrijeme,
bili na pravim mjestima i kako smo i našoj djeci i sebi
priuštili nešto nezaboravno,iako je nama to onda bilo
sasvim normalno i nismo to vidjeli kao nešto posebno
i rijetko.A stvarno je bilo posebno i rijetko.Stranci su
nas u čudu gledali,njuškali mirise iz kotlića ,a dvije obitelji
iz Slovenije su nam se malo po malo priključile i ostali
prijatelji za sva vremena.
Sada su djeca odraslija,svi idu za svojim društvom
i ne možemo se više svi okupljati kao do sada,ali
mi odrasli,stavimo jednu kućicu u kamp pa smo onda
tamo vikendima i lijepo se opustimo i uživamo.Bez
opterećanja i bez obaveza.
Znam da ne možete povjerovati da ovako nešto
postoji,ali postoji vjerujte.Nije sve ružno na ovome
svijetu,a ima i nas koji smo i u dobru i zlu pronašli
neki svoj recept kako u ovo današnje vrijeme
"biti i ostati čovjekom".Svi smo mi svašta prošli u životu.
Ovaj nesretni rat je u nama ostavio duboke rane,svi
smo izgubili svoje drage i mile,neki su i ostali bez svega,
neki su lošeg zdravlja,neki se bore sa opakom bolesti,
ali sve nas je to još više povezalo i zbližilo.Sada znamo
da treba iskoristiti svaki trenutak i u ovome što imamo
uživati.U ovakvom je društvu sve lakše.Ne mislite
li i vi tako?
Pričaću vam još o našoj maloj družini ovih dana,
a sad idem spremati marendu.Ne želim da mi danas
ostanete gladni.Pošto mi nismo jučer jeli "prvomajski
grah" (uopće ne znam tko je izmislio tu glupost da
radnici na svoj praznik moraju jesti grah sa kobasicama,
pa ne jedu li oni to..prečesto,običnim danima,ili
je to samo još jedna od predrasuda?),ja sam danas
spremila:
-pileću juhicu
-pečeno pileće bijelo meso
(moje cure to obožavaju i ja se pomalo bojim da će mo
svi zbog toga uskoro dobiti perje!?)
-grah na salatu i zelenu salatu
-a pošto smo jučer pojeli previše slatkih delicija,
danas će mo apstinirati,pa ste i vi bez deserta.
Ako imate prijatelje,posjećujte ih,da staza koja
vodi k njihovom domu ne zaraste u korov.
Želim vam lijep dan.S osmjehom.
Post je objavljen 02.05.2007. u 09:46 sati.