Ponovno su bili na kraju jedne priče. Na pragu ka novom rastanku.
Pisala je posljednje stihove namijenjene njemu. Nije vjerovao da ga voli više od svih. U očima budio joj se sjaj. Gorjela je beskrajna čežnja za svime što je bilo, i što se nikada neće ponoviti. Nije ga smjela zavoljeti. Samo je htjela njegovu ljubav osjetiti barem na trenutak, a ne sve laži i lažne osjećaje ostaviti za zadnji trenutak rastanka. Možda će naći neku ljubav novu ali srce će ga uvijek vući ka njoj. A nju duša boli i tuga se spušta u svakoj suzi koja pada niz obraze. Samo jedan dodir bio bi dovoljan da osjeti ponovno toplinu.
Prolazili su dani a ona je patila:!
Stajala je nepomično promatrajući zvijezde. Birajući najsjajniju zvijezdu u nadi da će pronaći njegovu…. Htjela je sakriti sve tajne u toj noći. Ostavit ih zvijezdama.
Sjetila se svih događaja. Smiješak se pojavljivao na licu. Legla je na travu. . . . Sjaj bijele haljine dolazio je do izražaja. Tratinčice su odavale osjećaj mirnoće, nevinosti. Povjetarac je njihao travu i čuo se zvuk šuštanja lišća drveća. Latice drveća letjele su po zraku. Osjećao se miris prvog proljetnog cvijeća. Ptice su pjevale svoje pjesmice koje su uspavljivale.
Željela je oprost! Osjećala se slobodno. Bila je slobodna od svih problema, od svih laži.
Zaklopila je oči i razmišljala je! Cvrčci su upotpunjavali noć iz snova. Otvorila je oči i pogledala ponovno u nebo. Iznad sebe vidjela je mjesec kako joj se smiješi,a u mjesecu njegove oči kako svjetlucaju. Ustala je i krenula ne znajući kamo. Sve latice su kretale prema njoj. Kretao je i on! Ugledala ga je i trčeći krenula prema njemu. Oboje su trčali ali nikako da stignu jednu do drugog. Napokon zagrlili su se. Podigao ju je i zavrtio. Osjećala se voljeno kao i on! Ponovno je živjela svoj život iz snova. Osjećala se kao leptir koji leti u najljepšoj proljetnoj večeri. Zažmirila je i nije htjela zaboravit taj trenutak. Nije htjela zaboraviti njega i puštati ga kao prije. Osjetila je hladnoću. Nije htjela otvoriti oči ali nešto ju je vuklo. Ipak otvorila ih je. Stajala je sama na sred livade. Njega nije bilo. Vjetar je i dalje puhao a ona je bila sama. Jeli to bio samo san ili? Jeli samo maštala o tome ili. . . . ? znala je da je bio stvaran, ali kako je odjednom nestao. Pogledala je u nebo i tek sada vidjela najsjajniju zvijezdu koju je toliko tražila. Mjesec je bio prekriven oblacima, a ona je bila sama. Kao nekad. Pustila je suzu niz obraz. Suzu koja je sjala u noći.
Probudila se u hladnoj sobi. U svom krevetu. Oko nje su bili samo prazni zidovi koji su odavali tamu . Smijeh je napustio njene oči! Bio je to samo san. Ustala je iz kreveta i pogledala kroz prozor. Vjetar je puhao, latice su padale. Otvorila je prozor i osjetila miris proljeća kao u snu! Pogledala je u nebo i vidjela ponovno najsjajniju zvijezdu. U mjesecu je vidjela njegov odraz. Odraz tuge i bola. Izgledalo je kao da mjesec plače. Znala je da ga više neće vidjeti. Bio je to zadnji san u kojem je bio on. Barem je bila malo sretna. Okrenula se od prozora. Krenula je u krevet ali nešto joj je privuklo pozornost. Vuklo ju je da pogleda prema ormaru. Pogledala je i . . . i ugledala je bijelu haljinu kako visi na ormaru. Bijela haljina kao i ona kakvu je imala u snu. Sjela je na krevet i gledala u nju. Zapuhao je povjetarac. Topli povjetarac. Mjesec je obasjao sobu a latice su uletjele.
Srce je počelo ubrzano kucati. Suza je pala ponovno. Možda ipak sve ono nije bio san. Kako se sve ovo dogodilo. . . ? Znala je samo da on misli na nju. Barem ma
Post je objavljen 30.04.2007. u 15:40 sati.