Ponekad se čini da sve sve u sekundi preokrene na glavačke, a da nismo stigli ni pogledati što se dogodilo... Ali ima li onome dobromu povratka ili ne, to je već teže pitanje.
Dogodi se u sekundi. A iza toga ostaju samo suze, i ništa više... Onda se javi nada za povratak, a opet znaš da će biti muke vratiti sve na ono dobro pa izgubiš volju za trudom. I dalje plačeš, i dalje žališ za time kao za nečime što te je glave stajalo, što ti je život značilo, a predaješ se i razmišljaš želiš li nastaviti tu mukotrpnu borbu sa samim sobom. Predaja ili trud? Uz predju dolazi i nastavak suza, jedna potišenost, puno propasti, gubitak volje za određenim stvarima, ne skoncetriranost u bilo čemu, tuga, suze... A uz trud muka, svađa, sreća, možda ljubav.... I kojekakve lijepe stvari.
Ali čovjek je biće očito stvoreno da se nikada ne odlučuje na one lijepe stvari nego si pokušava razbijanjem glave usjeći u pamet nešto što ni nakon 5 godina razmišljanja neće shvatiti, čemu nakon ne znam koliko dugog vremena neće naći kraj, odgovor, točan odgovor prije svega ili neki domišljat i pametan zaključak. Ostat će na istoj predaji ili trudu kao na početku. I uvijek će postojati te dvije strane. Onda kada se čini da je sve u najboljem redu, uvijek postoji onaj mali vrag, onaj mali "ali" koji si daje oduška da zagorčava tu savršentost, da bar dijelić toga propadne u vodu.
Ali i nakon toga.... Još uvijek ostaju predaja ili trud?
Post je objavljen 24.04.2007. u 19:54 sati.