Marketing
Kome je ovo čudno?
Shine on you crazy diamond.
Muha (rana).
Ja.
To je ukupni saldo u prvih trideset i pet minuta mog dežuranja u knjižnici ACT-a.
Čudan je neki dan. Ili možda i nije? Zaista, koga bi trebalo začuditi što se opet nitko ne pojavljuje u prostoriji u kojoj se nudi besplatan pristup internetu, posuđivanje knjiga za godišnju članarinu od 30 kuna, igranje društvenih i manje društvenih igara, "debatni kružoci", besplatne projekcije art i "ne-art" filmova, vođenje internetskih radio emisija, i, naposljetku, volontiranje. Volontiranje...
Koga bi trebalo začuditi što se ovdje u jednom popodnevu pojavi isto toliko ljudi koliko je prošlo sati, znači troje-četvero-petero?...
Možda je razlog taj što se ovdje ne nudi ništa za jesti. Ni za piti. Ni za podignuti adrenalin u iščekivanju rezultata bjeloruske 4. hokejske lige. Ni za zuriti u dekolte (uz časne iznimke...). Ni za napuniti kolica zobenim pahuljicama i mlijekom s 0,9% mliječne masti. Ni za opsovati suca (osim možda takve kao što je Stanko Lozina). Ni za... Ah, kaj ja znam za kaj...
Hej!... Dolazi netko! Josip je to, kolega volonter. S jedne strane - odlično, s druge - bed. Trebam li njega uračunati među korisnike? Ma da, trebam, danas nije dežuran, što je onda drugo nego korisnik? Jedan na saldu u prvom satu, baš onako kako je uobičajeno.
"Već je trideset pet minut prešlo, konačno prvi čovek!"
"Kojih trideset pet, ja sam došel prerano, delamo od 3!", Josipov je odgovor.
Blistam od sreće. To je, znači, bio razlog, a ne opće stanje duha u skladu s Evanđeljem po klipiću, panu, Ciboni, Partizanu, "Viti", konobaričinoj riti, Gotovini i kreditnoj kartici.
Pink Floyd više ne sviraju, a i muha je nestala.
Civilno društvo je opet na sceni.
Post je objavljen 20.04.2007. u 14:34 sati.