Marketing
Priča na crnoj tipkovnici
Noć se već bila povukla i u jutarnjoj tišini čuo se pjev ptica kad se Anonymous probudila nakon dva ili tri sata sna. Promislila je kako ga dugo zapravo nije ni čula, i poželjela misliti da dolazi od šarenih ptica skrivenih među granama drveća... Ali duboko u sebi znala je da su to samo sivi vrapci u gnijezdima pod strehom zgrade. Koji su šareni kad bolje pogledate. Samo u tamnijim nijansama.
Sljedeća misao bila joj je Kava. Crna. Greza. Bez mlijeka i cukara. U velikim količinama.
I kako bi onda konačno mogla i otvoriti oči... Da.
Uslijedile su želje za dobro jutro od pojedinih organskih sustava u njenom tijelu. Od glave u kojoj je netko iznutra udarao macom iz sve snage. Od dišnog sustava koji je bio napola začepljen. Od jetre koja nije bila presretna sinoćnjim konzumiranjem alkohola nakon što je istog dana profiltrirala dva painkillera. Od želuca kroz koji je u zadnjih tjedan dana prolazio uglavnom samo jogurt, puding i velike količine kave. Od koljena koje je imalo veoma blizak susret sa ulaznim vratima.
U svakom slučaju, Anonymous je zaključila da nikako ne bi željela biti svoj organizam.
Negdje između jutarnjeg švrljanja po internetu i popodnevnog švrljanja po internetu, Anonymous je došla do spoznaje kako je test iz hvatskog sutra ili prekosutra, a ona knjige nije ni vidjela. Kao ni knjigu iz logike. Ni knjigu iz povijesti. Da ne govorimo o knjizi iz psihologije, koju ima 1.
I tako se, kao dobra i uzorna učenica, uhvatila inače jako zanimljivih, ali tog dana nevjerojatno ubitačnih biografija hrvatskih realista i apsorbiranja podataka o istima u svoje dugoročno pamćenje. I onda joj se istrošio marker. Koji joj je neophodan kod učenja predmeta u kojima se ne pojavljuju nerazumljivi brojevi i trigonometrija.
Napokon, deprimirana i umorna, sjela je da napiše još jedan blesavi post. Koji je ispao blesaviji nego bilo koji post prije njega. I kojega razmišlja izbrisati. Ili ne objaviti. A zna da hoće. Unatoč svemu...
Post je objavljen 15.04.2007. u 19:38 sati.