Marketing
Šta je BEBA ?
''Vi nemate pojma koliko sam ja sretna, ushićeno je prokomentarisala studentica sišavši sa stepenica ispred fakulteta''.
Sa svojim kolegama sa studija upravo je završila svoju prvu konkretnu akciju, ono što su zamišljali godinama da urade- ali nisu. Do sada.
Počelo je zbog frustracije, dosade, idiotizma na svakom koraku. Htjeli su užasno mnogo, ideje su ima navirale u talasima, svijet im je izgledao odvratno i sve se svodilo na jednostavan zaključak: ovdje se moraju stvari mijenjati. No, mijenjanje stvari u našem okruženju može biti mnogo zahtjevniji posao od glatkih idealističkih predstava koje smo skloni gajiti u sebi. Prije ili kasnije naučimo najvažniju lekciju- znati kako je najmoćnija vještina kojom neko može ovladati. Gladan čovjek ostavljen u čunku na otvorenom moru, iako svjestan da se ispod njega krije nezamislivo bogatstvo hrane, ponekad može umrijeti od gladi samo zato što ne zna zabaciti udicu. Tako jednostavno, a tako nedokučivo.
Ovdje mladi ljudi često svijet gledaju kroz idealistički nestrpljivu vizuru i za njih se svijet mora izmijeniti odmah, bez sata odlaganja. U silnom kontempliranju o tome šta bi trebali i mogli raditi da završe daleko od stvarnog života koji očajno žudi za promjenama. Žudi upravo za njihovom ogromnom energijom i kuraži da prekorače granice društvenih kanona, konzervatizma i strahova.
Kada su gorepomenuti studenti saslušali sve dobre i loše strane svoje nakane da mijenjaju svijet, kao šamaračina iz vedra neba došlo je razočarenje. Srećom, razočarenje ih nije spriječilo da urade svoj prvi korak, poput djeteta zalutalog van kreveta na nepoznato tlo, koje istražuje prostor oko sebe rukama i nogama, širom raširenih očiju. Shvatili su hendikep neiskustva i stavili se u položaj bebe.
Potom je došla na red razrada ideja. Iz širolikog mnoštva koja zahtjeva puno vremena, energije i često novaca, izabrali su najjednostavniju i ujedno najšarmatniju. Odlučili su se za ideju koja bi im samo dva sata ranije izgledala kao dječija, nezrela igra, bez ikakvog smisla. Kroz razgovor su uvidjeli da moraju prići mladom čovjeku oguglalom na hiljade isprostituisanih incijativa na drugačiji način, ponuditi mu mogućnost izbora koja će mu predstavljati zadovoljstvo i zagolicatu maštu. Početni budžet za sprovodjenje svoje zamisli sveli su sa cifre od najmanje tri nule, na najminimalnije ulaganje. Zapravo, ulaganja nije ni bilo. Sve što im je trebalo je sposobnost da se otrgnu iz stereotipskog razmišljanja i dozvole svojoj mašti da radi za njih. I onda ih je njihova sopstvena mašta iznenadila otkrivši im nevjerovatno blago skriveno u njima. Mašta im je postala najbitniji saveznik
Bez puno uložene energije, stvorili su svojim kolegama studentima mogućnost izbora koja će ih zabaviti i zaintrigirati njihovu maštu. Izbor koji može pokrenuti proces promišljanja o uzrocima naših nedaća i angažmana u uklanjanju problema na koje možemo uticati. Hoće li se desiti zemljotres u Kini, poplava u Belgiji ili će izbiti još jedan rat na Bliskom Istoku su stvari na koje ne možemo uticati, a ipak se često opterećujemo s njima. Večernje vijesti nas bombarduju najrazličitijim ludostima, mračnim izvještajima pa i ono što je lijepo ostaje daleko sklonjeno od naših pogleda. Zbog toga ne dozvoljavamo našoj kreativnosti da funkcioniše za nas, da nam pomogne u rješavanju problema na koje možemo uticati i koji nas mnogo više tište i hendikepiraju.
Obična ideja je prerasla samu sebe, napunila je pluća svježim vazduhom i raširila se pred njihovim očima. Postojala je sve veća i veća, da bi na koncu zadovoljila one probirljive. Ali je još uvijek bila zarobljena u četiri zida prostorije u kojoj su kovali svoj mali plan. Bez obzira na sve što su do tada uradili, studentima je nedostajalo samopuzdanje da svoju zamisao porade, da je izbace na proljetni sveži vazduh i prepuste strujama kritike. Bojali su se reakcija svojih kolega i profesora, ali su se više od svega bojali sami sebe. Strah je genijalan odbrambeni mehanizam majke prirode, samo što mi ljudi za razliku od životinja reagujemo i na iracionalne strahove.
Tretiramo strahom situacije koje se ne dešavaju u stvarnosti, i da problem bude veći dodatno ih nabildamo u svojevrsne Himere koje nas ne puštaju van naših mikro svjetova čak i kad napolju ne postoji apsolutno ništa što će nas ugroziti.
Morali su brzo smisliti kako će riješiti stvar. Na kraju su donijeli odluku da svi učestvuju u konačnom predstavljanju svog projekta u hol fakulteta kako bi učinili vidljivim svim studentima. Izabrali su kasni sat, kad u zgradi nema nikoga, razgovarali su s gospodjom Indirom , objasnili joj prirodu projekta i naravno dobili jednog važnog saveznika za buduće akcije jer ovdje gradjani brzo postaju simpatizeri aktivnosti koje će poljuljati loš sistem, i konačno u potpunosti realizovali svoju ideju.
Na njihovim licima se u medjuvremenu desila čudesna transformacija. Od preplašenih i neiskusnih mladih ljudi, koji su bojažljivo prilazili zgradi fakulteta dok im je srce uveliko lupalo u sljepoočnicama, preobrazili su se u fokusirane kuražne ljude koji su ispred sebe imali jasan cilj, plastičnu viziju svog prvenca i zagarantovan uspjeh. U medjuvremenu se pojavilo još par osoba koje su sa odobravanjem gestikulisale prema njima i dobacile nekoliko ohrabrujućih komentara. Beba je konačno ustala i načinila prvi nesiguran korak, sa ushićenjem koje je u jednoj rečenici definisala studentica s početka priče.
Post je objavljen 13.04.2007. u 13:43 sati.