Još od malena tvrdim da je život sranje. Prokleti su koji se rode,a ludi koji umiru sretni. I stvarno je istina. Svaki dan promatram ljudi kako prolaze ulicom. Polovica ima očajan pogled,pun tuge,boli i jada,a polovica osmjeh na licu. Lažan osmjeh. Neki se namjerno smiju onim umjetnim ismjenom kako nebi pokazali svoje prave osječaje,a nekima je to jedini način da se pomire sa istinom i suzdrže od suza. Ali ima i ljudi koji uspiju uhvatiti sreću, barem na trenutak...jer sreća je prolazna. Prođe samo jednom pored tebe u tvom jadnom malom životu i imaš samo jednu priliku da ju uhvatiš. Jedan odlučujući trenutak. Trenutak o kojem ovisi cijeli ostatak tvog života. I ne možeš ju uhvatiti rukama. Samo duša o tome odlučuje. Ako dušu čine srce i razum,onda sreću drži srce,a razum shvaća da ju ima. A moj razum tek sada shvaća da je trebalo vjerovati. Srce je bilo premno. Sreća mu je išla u susret. Trebalo ju je samo zaustaviti,zagrliti i postala bi dio mene,ali razum nije vjerovao. Mislio je da je smao vjetar. Samo još jedan problem. A sada zna istinu i kaje se zbog toga. Sada duša plače cijela. I nema povratka. To sam večeras shvatila kad sam ga vidjela. Kad sam nas vidjela u odsjaju vode. Na istom mjestu gdje smo se prci puta sastali-ispod mosta. Dugo mi je trebalo da tamo dođem. Skupljala sam hrabrost za to. Stajala sam na mostu i gledala u vodu. Bila je tako bistra. I dvije patkice su plivale u njoj. Vidjela sam se kako plivam pokraj njih. To me zvalo da skočim. Da se pridružim tom prizoru. Odlučila sam uzeti još par kapi vile prije skoka,a zatim poletiti na bolje mjesto. Tko zna,možda i u bolji svijet. A zatim me netko potapšao po ramenu. Bio je to pijani Karlo. Sve što je od mene htjeo je reći mi kako je noć još uvijek duga i kako još nisam vidjela sam što što trebam ove noći. To me vratilo nazad, preko one plave ograde pune hrđe i za promjenu bez pauka. Uzela sam bocu s poda i nastavila dalje. Prešla most i sišla na malo ploču pokraj njega. Tu me on po prvi put poljubio, rekao da me voli i čvrsto zagrlio. Tako zagrljeni smo promatrili vodu,odsjaj punog mjeseca i zvijezda u njoj. I tada su plivale patkice. Bio je isti jebeni prizor. Tada je obećao ukrati za mene zvijezde i sakriti mjesecu sjaj kako nikada nitko nebi vidio gdje je kraj beskraja...jer naša ljubav je sezala do beskraja. U tom trenutku je sreća bila pokraj nas. Srca su ju htjela uzeti k sebi,al sam ja odbila. Nisam vjerivala da postoji i da imam priliku okusiti sreću...biti sretna. Samo tako sam ju pustli da ode....a time i njega. Jer sada sam stajala sama na istom tom mjestu. Ja i moja boca. Još me jedino ona nije iznevjerila iako je već bila prazna. Bacila sam ju. Voda se uznemirila i promatrala sam ju. Promatrala sam bocu kako lagano tone na dno,a vidjela sam sebe. Utopljenu u vodi. Gledala sam se u oči,pune tuge. Kose mi je lepršila u vodi, ruge su bile ispružene...kao da sam sama sebe dozivala u pomoć iako pomoći više i nije bilo. Preduboko sam potonula. Dublje nikada i neću...jer što je čovjek bez ljubavi? Sada to više nije bilo samo retoričko pitanje. Shvatila sam odgovor. Takav čovjek je samo sinonim za mene. Jadna budal koja je sve prokockala bez da je to uopće shvatila...šteta. a mogla sam i ja umrijeti luda. S osmjehom na licu. A kažu da je svatko ima svoj život,svotko je svom životu gazda. A možda svatko kupuje svoj život kad se rodi. A križ na leđima koi nosi je samo dug...cijena života koju plača da bi ga imao. Tada sam ja svoj samo iznajmila...jer nikad nisam bila gazda svom životu. Moj život prolazi pokraj mene,ali ne i sa mnom. Njega živi netko drugi. A i što će mi? Možda je i bolje da ga nisam kupila...da sam birala,nikada i nebi. Što će mi tako jadan? Tako siromašan,bijedan i sjeban...bez njega. I jedino zbog čega žalim je to što sam tek tada shvatila,dok sam gledala kako tonem...da je ta moja iluzija bila u stvari prva istina. U pravoj istini možda ne tonem sve dublje u vodu,ali tonem u bijedu i ne gušim se u vodi već u tuzi. A i ne pokušavam se spasiti. Čekam da to učini netko drugi. Ne zato što ne želim,nego zato što ne mogu. preteško je,a ja sam preslaba. Čak sam i pustila njega koji je to mogao. Koji je to htio učinit. Jedini koji je znao da trebam pomoć...a sada je gotovo.
Nadam se da je barem sretan...barem će uvijek biti u mojim mislima gdje smo još uvijek zajedno. Zagrljeni ispod mosta...gdje smo zajedno uhvatili sreću...
I dušo molim te, molim te oprosti zbog ovoga. Znam da ti je bilo teško doć večeras i možda još ne shvaćaš zašto sam otišla,ali nisam ti mogla lagat...ne večeras. Molim te nemoj se ljutiti...nazvat ću te kad dođem doma...ali nemoj me tražiti da ti se sada javim..nemoj me zvati...nemogu sada s tobom razgovarati...i objasnit ću ti i ovo gore...znam da nema veze s tobom i vjerojatno ti smeta to što piše,ali morala sam riješiti stvar sama sa sobom prije nego pokušamo...a to je moj način...znam da nije baš nešto ali...vila me još nikad nije izdala i uvijek otvara oči...
Post je objavljen 11.04.2007. u 02:42 sati.