Marketing
Učenje i mučenje
Danas sam shvatila koliko sam grozna osoba prema samoj sebi. Svaki put kada padnem ispit, obećam si kako ću slijedeći put učiti bar 15 dana ranije… al ne… svaki put deja vu.
15 dana prije ispita - trebala bi počet učit. Gdje su mi knjige uopće? Da li imam svu potrebnu literaturu?
Ma imam vremena sutra.
10 dana prije ispita – Vadim knjige ispod kreveta i okrećem na prvu stranicu. Poziv na mobitelu za kino, ma idem, dan je kao stvoren za kino i filmove, imam još vremena. Knjiga ostaje na krevetu cijeli dan na prvoj stranici. Sutra ću.
7 dana prije ispita – ležim nad knjigom (ja učim na krevetu), gledam u prvu stranicu, čitam 15 min… odjednom počnem razmišljat o nečemu desetom. O postupcima nekih ljudi, događajima, rečenicama, odjeći, hrani … i zaspem. I spavam. Sutra ću.
5 dana prije ispita – Ajme neću ništa stići. Otvaram knjigu.
Učim 20-ak minuta. Da upalim komp? Samo malo ću biti na njemu.
Surfam 3 sata i skidam glazbu i spotove. Provjeravam mail.
Zvoni mobitel – frendica zove, plače i vrišti da joj je dečko kreten. Zaklapam knjigu i odlazim van. Sutra ću.
2 dana prije ispita – strka, zbrka… dižem se u 6h ujutro, odmah krećem sa učenjem. Učim cijeli dan. Ručam i učim. Gdje god da idem po stanu, nosim knjigu i učim. Vrti mi se, zlo… panika, preznojavam se. Navečer kuham kavu, nervoza u trbuhu… Zašto nisam počela prije učiti? Kapci su preteški… spavam.
Dan prije ispita – shvaćam da se ipak ne može naučiti po nekoliko stotina stranica u 2 dana i bacam se na izradu šalića. Tipkam i tipkam cijeli dan. A zlo, a panika, a vrti se u glavi. Ekipa s faksa šalje sms-ove. Nitko nije učio. Tješim se. (ma šta se imam tješit s tim…). I dalje tipkam šalić. Arial ili Tahoma font? Ma neka bude font arial, veličine 4. Printam šalić. Printer počne žvakat papire. Blinka narančasta lampica. Lupam ga šakom, nogom … nemoj me izdati baš sada, gade jedan plastični. (Usput se molim, samo da ima boje, samo da ima boje). Restartiram komp i iznova printam. Izrezujem šaliće i spremam u indeks. Tokom noći se okrećem po krevetu ko janje na ražnju i budim se svakih sat vremena sa onom tupom boli u trbuhu.
Na dan ispita – guram se u dvoranu, pokušavam zauzet sredinu među zadnjim redovima. Profesor nas sve šalje van i proziva nas iznova unutra. Mene stavlja u prvi red na sredinu!! U prvi red! Psujem u sebi rodbinu do petog koljena i stavljam šaliće pod noge. Ulaze 4 demosice + profa. Petero ih čuva! Veća je šansa osvojit jackpot na lottu nego prepisat.
Izmišljam gluposti iz glave i pišem na ispit. Šta god mi padne na pamet, čega se god sjetim.
Čujem do sebe neku curu kako priča u bradu. Gledam jel luda… šta joj bi da priča sama sa sobom a ne komunicira sa nikim oko sebe?
Kasnije mi frendica govori kako je ta cura imala bubu u uhu. Iznajmila je bubu za 300 kn i dobila 5. Zvuči primamljivo… ali ne hvala! Da me ulove sa tom bubom u uhu značilo bi to kraj mog studiranja. Da se zezam sad sa tom bubom kad sam skoro pred kraj studija i upropastim si život? Pa baš i ne bih riskirala. Nedavno su uhvatili curu sa bubom koja je bila četvrta godina i imala je dva ispita do diplome, i izbacili su je sa faksa.
Ali tko voli bube u glavi ... ili makar glumiti Jamesa Bonda, neka klikne ->
http://www.007.com.hr/spycommunication.html
Za 15-ak dana mi počinju rokovi. Evo, obećajem sebi da ću počet učiti na vrijeme.
Sutra ću.
Post je objavljen 29.03.2007. u 23:02 sati.