Marketing
Our life is in our hands
Krenula sam u noć. Kroz ulicu mašte sakrivene u stvarnosti, tame rođene u svijetlosti, magle pronađene u bistrini.
Opuštena kraj vjetra, mutno plave noći, zvijezda i mjeseca…
Slika. Potpuno jasna, ali ipak nanosi maglovitog bude čaroliju.
Noć... čudnija no obično.
Pogled mi je pao na kamenčiće, na samom tlu. Pa se stopio u nebo. Pa zalutao u grane drveća.
Disala sam, polako i mirno.
I zvijezde, i mjesec, i zavodljive grane drveća bili su živi. Pozivali me u život.
Zatvorila sam oči da potražim bistrinu, nakon što iz ponovo otvorim.
Odjednom, pogled je postao drugačiji. Osjetila sam blizinu samoće.
Približavao se kaos mog uma, crni kaos.
Kao da plava više noć nije postojala. Mjesec i zvijezde kao da su izblijedjeli i polako nestajali. Kao da je vjetar odjednom prestao puhati.
I sve je utihnulo. Osim crnog kaosa mojih misli.
Sama. Bez osjeta na koži. Bez igre vjetra. Bez tonova mržnje i ljubavi, tuge i sreće.
Samo praznina. Praznina me lovila. Strah za petama.
Kao san mojih misli.
Stajala sam ukopana. I sve je stajalo sa mnom. Minute, sati… nisu prolazile.
Željela sam otvoriti oči, osjetiti vjetar, krenuti.
Željela sam da vrijeme krene.
Korak niz ulicu, dalje od praznine, dalje od straha.
U korak s vremenom.
Otvoriti oči nije teško. Ali dopustiti da vidim je želja moje duše.
Dopustiti sebi da budem ono što sam oduvijek.
I krenula sam. Kao iz sna u san.
Ponovo sam osjećala. Ponovo sam vidjela.
Pronašla sam bistrinu u srži kaosa.
Moja duša me nikad nije napustila. Neću ni ja nju.
Krenula sam niz ulicu koja znači vrijeme. Kroz prolaz budućnosti, obavijen crvenim plaštom, kojim nestaje ono iza, a gradi se ono naprijed.
Ono što je trebalo biti bilo je, a sve što treba biti bit će.
Sreća nakon tuge, ljubav nakon mržnje, život nakon smrti.
A oživjeti nakon smrti teže je nego živjeti.
Svaka ulica ima svoj kraj, ali mojoj je vrijeme da ne preskaće onaj dio do kraja. Dio ispunjen svime što me oblikuje. Dio radosti koja kad tad dolazi, nakon boli.
Post je objavljen 21.03.2007. u 11:46 sati.