Kako da počnem ovo pisati, ne znam ni sam, ali znam o čemu želim pisati. O svom životu malo. Ipak je ovo internet dnevnik i ja imam potpuno pravo na to. :D
Kao prvo, obećao sam vam napisati nešto više o tome što je bilo s Amelie.. Pa, javila mi se na msn, cak smo i isli prosetat jednom. I stvarno mi je drago sto je tako. Ne znam kako da vam to sve opisem i objasnim, ali... prica se nastavlja. I cini mi se da poprima neke svjetlije oblike. Kada smo se nasli, razmislio sam koliko se toga zapravo promijenilo u zadnjih pola godine, koliko sam se JA promijenio, a i ona.. Tako sam drukciji onda bio.. Prije ovog bloga.. eh..
Ajmo dalje.. bas sam primijetio nedavno komentar na proslom postu... Kaze da trebam vise izlaziti.. A znate sto? Ja pokusavam. Trudim se izaci negdje ali jednostavno nemam prilike, jer nemam s kim izaci i na kraju zavrsim subotom navecer pred ekranom kompjutera ili s nekom knjigom u ruci! Od ovih mojih u razredu, izlazimo u kafic cesto poslije skole, ali nikako da se dogovorimo za navecer.. Jedan ne moze, drugi nece, i tako dalje. A usto slusaju cajke (za razliku od mene) i onda nikad ne bi isli na isti koncert kao i ja. Ali pokusavam. No, jednostavno ne mogu naci neko svoje drustvo, prijatelje s kojima mogu tako izaci u disco ili nesto tako.. A volio bih, stvarno bih volio. Jer da se mene pita izlazio bi svaku subotu. A kako cu sad? Sam da izlazim? A kako cu u disco sam... gdje da nadem takve prijatelje? ah... ne znam, stvarno ne znam sto cu sa ovim svojim zivotom.
Jos sam vam htio ispricati da sam, kao i obicno, u emocionalnom kaosu. hm.. pa recimo da mi se svidala/svida jedna cura iz razreda.. Ali nista od toga najvjerojatnije. Nije da ima momka ili nesto tako al ona mene gleda kao prijatelja i ja to dobro vidim. Nije da smo nesto bliski ali opet.. Ne vjerujem, ne znam ima li smisla ista pokusavati..
Nekad me uhvati takva apatija prema svemu. Znam da bi najlakse bilo ne truditi se uopce, ne pokusavati nista, prepustiti se... Ali ne zelim to, odupirem se tome, takvim osjecajima. Neki ljudi govore "ja ne mogu", "nemam snage", ali mislim da je ono u što vjerujemo zapravo ono što vidimo, ono što jest. I zato se trudim i dalje... Bar u nekim stvarima, iako nije uvijek lako..
Dodatak:
Evo ovaj večerašnji primjer odlično pokazuje kakvo je to moje društvo. Dogovorimo se za izlazak ja i prijatelj.. sve ok.. Ja njega u 21:30 zovem (a on je mene trebao zvati), da bi mi on rekao da je nesto iskrsnulo i da ne moze. Naravno, sve propadne, kao i obicno... Eto to ja jednostavno mrzim.
Post je objavljen 15.03.2007. u 11:04 sati.