8.mart je.Sjedim sama.
U ruci šalica kave i slika.
Plačem...
...Moja je mama ležala u bolnici
na odjelu za intenzivnu njegu sa svim
onim cjevčicama.Koža joj je bila žućkaste
boje.Nekada krupna žena,puna života,
sada je bila lakša petnaest kilograma i
tiha.Dijagnosticiran joj je karcinom
gušterače,jedna od najzloćudnijih vrsta
ove bolesti.Liječnici su činili sve što su
mogli,ali su nam kazali da joj ne preostaje
više od dva mjeseca života.Ovaj karcinom
ne reagira na kemoterapiju,tako da se nije
moglo baš puno učiniti.
...To su nam saopćili na osmi mart,kada
sam u bolnicu došla s velikim buketom
ruža i nadom u srcu.Rasplakala sam se,
prišla mami i rekla:"Tako mi je žao što ti
se to događa.Jako te volim."Nagnula sam
se da ju zagrlim ali su se njena ramena ukočila.
Na trenutak je izgledala šokirana.Osjetila
sam kako se bori.Rekla sam:"Hajde,mama
zagrli me!"Podigla je pogled i tako me pogledala
da sam taj pogled osjetila duboko u srcu
i rekla:"Toliko sam te željela.Toliko ti ljubavi
dala.Toliko te volim da će mi srce puknuti."
I zagrlila me...Čvrsto...Suze su same tekle...
Post je objavljen 08.03.2007. u 10:25 sati.