Došao je na moja vrata tako poseban, s osmjehom na licu.
Po prvi puta nakon svega, ponovno sam mu se obradovala. Poželjela ga dotaći, priviti se u njegov zagrljaj i osjećati sigurnom, sretnom...
Iako nismo više on i ja, iako ne postojimo, iako je sve završilo .... opet sam ga poželjela.
Lijepo ga je vidjeti na mojim vratima, a njegove riječi: "Primaš li me?!" - tako krivo izrečene, još uvijek odzvanjaju, putuju mislima. Svaki njihov zvuk ponovno otvara ranu, svako slovo izaziva bol,...
Da, primam te, al to više nismo ti i ja, jer nestalo je sve, otišlo u nepovrat .... primam te kao gosta, stranca u prolazu, primam te i puštam, sve u isto vrijeme.
Voli je, voli više nego mene jer ona tebe ne može voljeti više nego ja ....
Post je objavljen 21.02.2007. u 09:37 sati.