Hvala ti moj dragi prijatelju aparatiću, što mi dade bijelo maramče pa da i ja u kolu zaigram. Dok nisam malo bolje počela čitati, mislila sam da se radi o nekakvoj crnoj karici sreće, a kad ono forvarduša, bloguša, štafetuša, krumpiruša il' štogod to već bilo. Pa reko, kad ti prijatelj dao, treba obraz osvjetlat'.
1. Odrasla sam u malom pirotesknom gradiću kraj Sarajeva, poznatom po piramidama mada mi se ponekad činilo da je Bog već odavno tamo rekao „laku noć“ ilitiga „lahka noć“ po novoj bosanskoj gramatici. K'o dijete sam bila prava debeljuca, lakše me bilo preskočiti nego zaobići a kao modni dodatak nosila sam još i naočale sa tamno-smeđim okvirima. Mirno i dobro dijete, okrugla i ćorava, uvijek u čistoj i skockanoj oblekici, pravi mamac za lokalnu dječurliju i njihovu zajebanciju. Kad sam krenula u školu, iako sam bila jedna od najvećih u cijeloj generaciji, svaki dan me netko od malih lokanih fajtera pomeo po podu. Dok jedan dan nisam pošizila... Naguravali smo se u školskom dvorištu za vrijeme odmora i mene je netko saplel s leđa. Nabila sam očale na nos, okrenula se, primila prvoga do sebe i nabila ga naglavačke u kantu za smeće. Naravno, nastao je pravi urnebes, njega su jedva izvukli iz kante, krvave glave i razderanog čela a ja sam morala na razgovor kod pedagoga. I još mi nije bilo dovoljno to što sam napravila nego sam se sva važna okrenula na štengama i onako grlato dobacila rulji: Ja treniram karate i imam crni pojas!!! Naravno, karateu sam se uspjela približiti najviše gledanjem Velikog Brucea, no to nitko nije znao. Tijekom cijele osnovne škole, ostao mi je nadimak „Crni pojas“ i malo tko se usuđivao provjeravati vjerodostojnost istoga a ja sam to koristila i kao isprobano sredstvo da dečku koji bi mi se sviđao, to i dam na znanje.
2. 89-te se u Herceg-Novom održavalo prvenstvo Crne Gore u plivanju, za juniore i seniore. Bila sam jedna od mladih nada ondašnjeg Yu sporta i podosta očiju je bilo uprto u mene. Stara, i sama plivačica (bivša), skakala je po tribini i urlala iz sveg glasa. Staza do mene, noćna mora po imenu Rajka Milosavljević, opaka cura, dobra plivačica no agresivna do boli, jedna od onih koja je teško prihvaćala poraze. Stiskala sam zube i u sebi kuhala jer me je, netom prije izlaska na bazen povukla za kosu i priprijetila prstom. Priprema za start, plivamo pedesetku slobodno. Znala sam da je tu jaka ali htjela sam joj naplatiti. Prvu šnitu bazena me prala za nekih dva zamaha a kad smo se okrenule, krajem uha čula sam staru i baku kako urlaju moje ime sa tribine i to je doslovce bilo ono što me povuklo naprijed. Dobila sam je za dužinu ruke. Izašle smo iz bazena a ona me pogledala i nešto opsovala. Nisam se mogla suzdržati i oplela sam je po faci svom snagom. Ne moram ni reći da je nastao muk u među publikom, stara je pokrila lice dlanovima a mene su iste sekunde diskvalificirali i Rajka je dobila zlato. A meni zabrana natjecanja na šest mjeseci.
3. Volim lutati ulicama Zagreba, bez cilja i svrhe. Po danu se samo ušuljam u gomilu lica i pustim rijeku da me nosi. Volim osluškivati njihove glasove, promatrati njihova lica, loviti im misli u očima. A najdraže mi je noću, pustiti noge da same miluju gradski asvalt i nose me...nekuda. Volim miris Zagreba, njegovih starih fasada, sjaj trave ispred HNK kad je jutrom operu perači ulice...maglu što se u krpama povlači preko rijeke kao da je u nedoumici, rastrzana između Novog Zagreba i starog Zagreba. Volim osmijehe kumica na placevima, one njihove vrijedne ruke i šarene rubce na glavama.... volim miris beskraja na Savskom nasipu dok ga grli blijedo svjelo lampi a tišina ga pod ruku drži...
4. Ne volim minice, štikle, volančiće i sav taj pripadajući asesoar, bar ne na sebi. Ne znam se ni našminkati, već sam odavno odustala od izleta takove vrste. Ne dam se iz traperica a dragi me „zarazio“ majicama sa kojekakvim natpisima pa sam postala gorljivi pobornik istih. Skupljam ih pa eto, ako ima tko kakvu viška...
5. Volim grliti ljude... Nekako mislim da im na taj način, bez previše lamentiranja dajem do znanja koliko mi je drago što ih vidim u tom trenutku. Iako, ponekad, neki od njih ostanu zatečeni jer prošlo je dosta vremena od kada ih je netko zagrlio. Čini li mi se ili su se ljudi zaboravili grliti...
Eto, nešto sitno o meni. Ova petarda je manje-više već dotakla većinu onih koje redovito čitam no čini mi se da su se neki skoro „izvukli“.Možda će mi oni koje ću sada navesti, spomenuti i trinaesto koljeno ali eto, ja bih baš voljela pročitati „peticu“ (kako vele po čevabđinicama u Bosni) slijedećih:
DayWalker
MojaAfrika
hal
knjigoljub
Freestyler
Post je objavljen 21.02.2007. u 08:19 sati.