Najteže je gledati anđele tužnih i umornih očiju, obraza vručih od temperature.
Dat ću ti sve, samo ustani, skači, divljaj, ispuni kuću smijehom...
Mirno je i tiho, pretiho, a tvoje umorno tijelo nepomoćno leži, umorno od bola i bolesti. Samo okice još su budne, al u njima nema živosti, prepune su suza. Te dvije tamne točkice, sad se ne smiju, sad su tamne, mutne, kao ponor bez dna ...
Anđelima nije mjesto u krevetu, anđeli su tu da nas bude, da pjevaju, skaču.
Anđeli su tu da nas ljube.
Post je objavljen 20.02.2007. u 10:20 sati.