Evo još jedne studije nekog tko nije mjerodavan komentirati. A taj sam ja.
No, kako se svatko tko je ikad napisao jednu javnu riječ smatra pozvanim za pametovanje o temama u koje se ne razumije kako treba, ja neću biti iznimka.
Nekad davno postojali su ljudi koji su gusku skratili za jedno pero, ušiljili ga, umočili u tintu i škrabali po papiru. Nešto su pisali. I zanimljivo, napravili su knjigu. Da bi knjigu imalo više ljudi bilo je potrebno prepisati je u cijelosti. Malo je ljudi mogli posjedovati pravu knjigu. I sporo je teklo pisano znanje među ljudima.
Onda je u neko drugo doba stanoviti Gutenberg napravio slagarski stroj gdje se tekst knjige prvo posložio od malih izlivenih slova. Tim strojem se moglo tiskati stotine i tisuće knjiga i one su polako ali sigurno ulazile u domove.
Danas većinu poslova rade pametni i precizni strojevi i knjiga ima više nego ljudi na zemlji. Neću komentirati aktualnu tehnologiju.
Vratio bih se na esenciju. Sadržaj. Tko je pisac? Mislim ovdje na pisce romana, priča i sličnih stvari koji riječima uspješno opisuju slike, osjećaje, radnje, i drže nas u napetosti dok gutamo red za redom, oni koji imaju ono 'nešto' zbog čega ih zapravo čitamo. Kako je nekad došlo do toga da nekakav Dostojevski postane pisac? Je li on bio samouk? Je li završio ikakve književne ili jezične škole? Što je sa svim drugim piscima? Ja o tome nemam pojma. Neke književnike učimo u školi. Učimo njihova djela, gramatiku, književne stilove i forme. Učimo njihove jezične i stilske bravure. Od njihovog je pisanja napravljena umjetnost. Književnost. Neki su ljudi postali pojam i postavili standarde 'dobrog' pisanja.
Danas kad pokušate napisati priču, oni koji se u književnost razumiju čitati će vašu priču i raspravljati o vašem zapletu, fabuli, komentirati vašu naraciju, čitljivost, razvučenost, brzinu radnje, nedorečenost, plitke ili duboke opise, faš fond riječi, uglavnom sve ono za što niste ni pomislili da vaša priča sadrži (ili ne sadrži, a trebala bi). Jer niste pisac i nitko vas nije učio kako se piše.
Kad su pisci hodali zemljom, trebali su napraviti stanovit broj kilometara da bi došli do nakladnika kome se njihova umotvorina mogla svidjeti ili ne. Ako nisu dobro pisali, ništa od njihove književnosti. Siguran sam da je bilo i onih koji su možda dobro pisali ali se nikad nisu gnjavili idejom da napišu knjigu. Ima i onih koji nikad nisu ni pokušali. Tko zna za koliko smo briljantnih romana i priča zakinuti zato što je neki tip u nekom selu bio prirodno darovit za pisanje ali je bio daleko izvan radijusa zbivanja. Mnogi su umrli neotkriveni. A da nisu ni pokušali. Nisu imali šansu.
I tako smo stigli do danas. Već sama pojava računala je dala mogućnosti za pisanje na lakši način, za lakšu manipulaciju tekstom, prekrajanja i zamjene odlomaka, brisanje itd. Pisaće mašine su izašle iz mode. A onda su se pojavio internet. Skoro ni papira više ne treba. Tekst se piše digitalno, šalje digitalno, čita digitalno. Sve što ja ovog trenutka napišem, moguće je pročitati iz bilo kojeg dijela svijeta dokle dopire čarobna internet žica. Priznajte, odakle čitate ovaj tekst? Elektroničke knjige također postaju popularne, sve su popularnije iako dobri stari papir ne posustaje. Ima nečeg čarobnog u čitanju 'prave papirnate knjige', barem za naše generacije ljudi. Knjiga osim dobrog sadržaja lijepo i izgleda. Zamislite silne tomove poredane u kolekcije i uredno smještene na vidljivom dijelu dnevne sobe. Često i nažalost nepročitane.
No vratimo se na esenciju. Sadržaj. Pravila o fabulama, naraciji i radnji dalje vrijede. Oduvijek su vrijedila i zauvijek će vrijediti. Ali više pisci ne hodaju samo zemljom. Pisci su prešli u virtualni svijet i iz njega se počeli rađati novi od ljudi koji su se tamo našli. Danas možete kao totalni anonimus otvoriti blog i napisati nešto. Onda ćete vi ili netko drugi shvatiti da vam je odlična naracija, da vam je konstrukcija rečenica neviđena, da vas ljudi vole čitati i da vaše priče imaju ono nešto. Niste to napisali da biste postali pisac ali netko vas je vidio i predložio vam da to postanete. Prilika se pojavila u virtualoj mreži gdje zajedno hodaju pisci, wanabe pisci, nakladnici i wanabe nakladnici. Pronađe se tu i onih koji nisu ni razmišljali o tome, a i oni koji su se odlučili organizirati, hajdemo objaviti nešto zajedno. 'Ukoričeni blogeri' su postali forma. I pišu odlično. Čitam neke od njih, kako koga ulovim, i zaista, stil im je takav da bih sigurno mogao progutati njihov roman kad bi ga netko na taj način napisao. Bravo blogeri, za koje se pitam jesu li učili biti pisci ili su to postali zato jer su dobili priliku.
Jednog dana u budućnosti, nakon 15 objavljenih djela jedna osoba XY održat će promociju svog 16. romana u 79. godini života.