Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/natalovejosip

Marketing

Zona sumraka osjetila di niš nije stvarno osim bjede i boli kaj te drobi i kaj ti je posvuda, u glavi i tijelu....

Nevjerojatno je koliko se neki osjećaji, raspoloženja, situacije mijenjaju. Kad pogledam unatrag par godina, mogu vidjet tolko izbljedjelih slika da bih mogla stvoriti cijelu jednu galeriju s beskonačno mnogo putova. Toliko osoba je dolazilo i odlazilo. Toliko problema, manjih i većih. Toliko smijeha. Toliko suza. Toliko svega. Ali to nije ono neuobičajeno. Ono dto jesu upravo neki osjechaji. Pravi osjećaji ne bi smjeli bljediti. A ond…prema tome, ništa u mom životu što osjećam nije ono pravo. Osim možda upravo tog, nekog nedefiniranog osjećaja koji predstavlja čudnu prolaznost stvari, prouzrokovanu vlastitim promišljanjem, te kao posljedica promjene mojih unutrašnjih stanja iz nečeg specifično posebnog i lijepog u čokoladnu bombonjeru s baš ni jednim finim punjenjem. I sad. Pustimo tih par godina. S godinama je logično da se stvari mijenjaju. Ali ako postoji još osoba koja mijenja ono u sebi iz dana u dan… onda, moja sućut. Jer znam kako je meni. Nešto mi u jednom danu može predstavljati najsjajniju zvijezdu na nebu, a drugi dan bi tu istu zvijezdu mogla uništiti bilo kakvim raspoloživim sredstvom. I to bez ikakve grižnje savjesti. Ali, pustimo sad zvijezde na nebu. One su meni daleke. Dok su mi svakodnevne situacije već i više nego svakodnevne. Kad bi ljudi mogli znati što sve u jednom danu prođe kroz moju glavu, koliko mržnje, koliko ljubavi, koliko crnog i koliko bijelog, i to sve vezano za jednu najmanju sitnicu, rekli bi mi da se preopterećujem detaljima koji me zapravo ne bi trebale zamarati više od kamenčića u potplatima starih starka. No dobro… ne znam opće što pričam više. U biti, da… Znam kako je imati cilj koji bi mi se u nekom trenutku činio toliko dalek, a onda u drugom trenutku bi mi bio na dohvat ruke, a to bi rezultiralo mojih jednostavno smijehom i šutanjem tog cilja dalje od mene....Nekad bi si pustila mira nakon šutanja. A nekad bi me zaboljela noga pa bi postala bijesna, živčana, puna mržnje i želje da nabavim otrov od nekud i osobno otrujem nekog ili nešto maksimalnom količinom tog otrova. Dok ne krepa. I još da i krepa bi poželjela uzeti kakav oštar nož s kojim sam čas prije rezala meni jedan od omiljenih sireva, te nasjeckati otrovano truplo na najsitnije komadiće, iščupati oči i gaziti po njima dok se ne spljošte, pa rasparati truplo na pola i spremiti sve unutrašnje organe za specijalitet cijeloj rodbini moje voljene žrtve za sprovod. I ne znam. Moji apetiti još ne bi bili zadovoljeni. Nikad. Ok. Možda bi trebala uzeti tanjur i baciti ga na pod i čuti onaj prasak koji bi učinio neki wow afekt- oh well, i onda budem bolje? Ili uzeti taj nož kojeg već spominjem i zabijati ga radije u jastučnice i zagušiti se u perju- i onda budem bolje? Ili stati na balkon i kričati iz sveg glasa dok se onaj strop na balkonu iznad ne počne obrušavati od mojih glasnica- i onda budem bolje? Neznam...možda. Imam tu energiju u sebi, previše energije. Mogu biti jako živčana, i mogu biti malo živčana. Ali živčana sam gotovo uvijek. Nekad to iskazujem na način da ljudima u školi velim- NIŠTA. Aaa, komp me sam ispravlja, zašto ja ne bi napisala ništa bez a. Fuck the system... Nisam živčana... Da se vratim di sam stala, velim im i OK. Bilo što, onako jasno i glasno, da bi me pustili na miru, i time pošteđujem njih same jer im se zapravo obraćam najljubaznije koliko je to u mojoj prirodi moguće, a oni to ne shvaćaju. I onda mi ide na kurac kad mi veli netko da sam bahata,nadrkana il neznam kaj...a pri tome nezna da je ta bahatost koju pokazujem najmanja moguća u usporedbi s onim kako sam iznutra. Il doma. Odgovorim im tim svojim tonom, i onda sam kriva. I onda mi stara veli da nebudem živčana...i da se s njom nemogu tak razgovarat...i proglasi me divljakušom (buahaha, kad bi ona znala što danas znači biti divlji…), i još puno toga...Oke,ne bi bilo fer da to radim ljudima koji nisu izazvali tu agresiju. Ali kad jesu. Kad me živciraju doma, i vani, i u školi, i svugdje. Da ja zatvorim taj bijes u još više sebe i trunem do kraja? Pa mislim da se čovjek treba svog bijesa osloboditi da bi nestao, a ne ga gomilati u sebe i zatomljivati, što upravo od mene traže doma- Da se kao razgovaram s njima normalno, da ne budem divlja, da budem njihova kćer....hehe...Da, ako niste znali, pitaju se da li sam zbilja njihova? Aint that phunny...al ok,pustimo sad to..Nekad zna biti tako i vani. Mogu biti bijesna na nekoga jer cijelo vrijeme se nešto može gomilati u meni a da ja to dotičnoj osobi ne kažem, i onda puknem tu i tamo, i opet oslobađam svoj bijes. I oke. I znam di je problem. Trebala bi napraviti popis stvari koje to sve uzrokuju i tako ih riješiti. Jer suočavanje s problemom je mnogo uspješnije od onog usmjerenog na emocije.....Mogla bi ja to riješiti. Ali bi pri tome stvorila još hrpu novih problema, malo drugačije prirode. Neki bi se ljudi uvrijedili. Možda i previše...Neznam...U svakom slučaju, riješila bi taj dio problema dok bi se gomilao taj drugi tip. I sad, da zaključim iliti završim napokon jer vidim da sam se raspisala. Previše je toga u meni, i premalo toga iskazujem. Ali, zapravo, koliko god moji doma mislili da sam divlja jer sam takva...neznaju kolika je moja moć smirenosti u tim riječima koji oni definiraju kao neprihvatljive za razgovor koji uopće ne tražim. I koliko god netko u školi mislio da sam nabrušena jer mu jednom mjesečno kažem "zacepi" ...nema pojma koliko sam mu puta opsovala u sebi sve živo i mrtvo...I koliko god se netko žalio na to da je moj bijes prema njemu bezrazložan, može bi biti zahvalan što ga u tom trenutku pošteđujem svojih unutarnjih nagona koji bi me tjerali ne na ispunjenje najgorih mora dotične osobe. Zapravo, ja ih sve volim, koliko je to u mržnji koju posjedujem moguće. I žao mi je što nekada povisim ton ili kažem nešto, ali jednako toliko koliko mi je žao i što nisam osoba koja oslobađa sve iz sebe. Neznam kud bi došla da sam prvi primjer, isto kao i drugi. Možda je ovako najbolje. Iako ne za mene.Smiješno mi je ovo što pišem. I svaka vam čast ako zbilja ovo čitate. Da ste normalni prešli bi pogledom preko posta, pročitali možda svaki treći red, ili pak ni to. A svi ostali, koji zaista čitate ova, blago rečeno sranja,eheh, i ako još pri tome razmišljate o pročitanom, moja sućut... jer mogu si zamisliti kakve posljedice ostavljam na ljude. Znači, vi nenormalni, ovaj put, pozdrav vama, ako vas ima....
Image Hosted by ImageShack.us

Post je objavljen 14.02.2007. u 16:34 sati.