Marketing
iz glave...
Prvi je dan bez gomile posla... Ne gnjavim se mislima da li sam ispunila normu i kad ću otići doma. Jer danima sam dolazila doma kasno navečer pa jela sarmu ili njoke prije spavanja. Nisam stizala ni „slatkog sputnika“ pročitati, a mjesecima sam ga vrebala u knjižnici. Sad još moram platiti veliku zakasninu za njega. Da mi je to netko rekao ne bi vjerovala. Ako nešto brzo čitam onda je to Murakami. Ali, kupila sam si nastavak „shangay baby“ ... da se malo oduševim nanovo.
Brojim zadnje dana s mojim vrijednim i pažljivim kolegicama. Baš će mi faliti njihove njuške ( njegovane najfinijim kremama, zbog kojih su zadržale mladost i u ovim godinama ). Nećemo piti kavu u lokalnom kafiću niti ćemo više ogovarati one manje draže kolegice... možda hoćemo, ali nećemo više biti tim. Promjene su stresne, ali su neizbježne i tjeraju čovjeka naprijed, tako se barem kaže...
Iz vikenda u vikend dolazim do zaključka da me netko pita šta možeš ocijeniti s 5, bio bi to moj društveni život...bez predumišljanja. Učitelji, kauboji, basisti, ribari, hiphoperi i mali pornografi hvalili su moje aftere u zadnje vrijeme...Skromni su oni, red muzike i koja litra vina i oni su zadovoljni... Šarmeri kakvi jesu, uhvatili su srdašca mojih dragih prijateljica! Moje su ostavili da pluta, uhvačeno u mrežu pa bačeno, ali još uvijek živo... Takvi lovci više ne vole noćni život. I bolje, afteri bi onda bili drugačiji...
Bilo bi više kuliranja, i manje sms-iranja, ne bi nagovarali taksiste da prate automobile, i ne bi tražili da nam Capicu zaposle kao tajnicu jer brzo tipka i marljiva je radnica... Možda bi se manje sramotili, ali bi se manje i smijali.
Kupujem dvije najljepše stolice na svijetu i za njih dajem pola svoje plaće, ali baš me briga... ko' ne bi sjedio na narančastim cvijetovima nek se javi!
Ne idem u Portugal... tu više nemam što reći osim tužnog smajlića. 
Maštam o tome da se bacim u grafički dizajn i jednom zauvijek promijenim ovaj dizajn bloga.
Post je objavljen 12.02.2007. u 14:05 sati.