Marketing
Pretjerana materijalizacija, stilizacija smrti i ostalo
...
(Pa, neki dan sam malo ''čeprkala'' po Jansonu (knjiga, zapravo knjižurina o povijesti umjetnosti) i tako je nastao ovaj post)....
Uh, napokon krečem u pisanje post s nekom konkretnom idejom o njegovoj temi, koju sam, ma koliko se on sada činio besmislen, naglasila već i u samom naslovu.
Pa, da krenem bez previše okolišanja. Naime, kada je riječ o pvoj temi (Pretjerana materijalizacija) za njeno me ime inspirairala slika koju je naslikala jedna moja prijateljica i koja sad nema nikakve veze s temom posta, ali to i nije toliko važno...
Kada je riječ o pretjeranoj materijalizaciji mislim da smo te pojave svi i više nego svijesni, mada nam katkad nije jasno da nas ona okružuje.
No da pojasnim o čemu govorim. Ta pretjerana materijalizacija u današnje vrijeme pojavljuje se u gotivo svim elementima moderne i suvremene djelatnosti, od umjetnosti, preko dizajna, pa sve do svakodnevnog života, te ona nerijetko upućuje na svojstvenu prezasićenost. Tu mislim na neke od najbanalnijih primjera, koji se npr. očituju u tragovini i bilokojim kupo - prodajnim djelatnostima.
Jeste li zamjetili koliko različitih vrsta i marka mobitela, odjeće, cigareta ili pak šampona za kosu postoji na današnjem tržištu...? Zaključak bi bio kako nam se pod tisuću različitih imena prodaju istu stvar. Dakako da katkad marka garantira kvalitetu, no to nije uvijek slučaj.
Kaobilo, mi smo doista zatrpani s previše mogućnosti među kojima je iznenađujuće teško izabrati pravu stvar.
Pretjrana matreijalizacija ne očituje sa samo u marketingu i trgovini nego i u npr. umjetnosti...
Romanika je trajla otprilike 2 stoljeća, gotika je tarajla otprilike 2 stoljeća, renesansa je trajala otprilike 2 stoljeća.... a kad najednom u 19. i 20. stoljeću javljaju se na desetke umjetnhičkih strujanja. Ne kažem da su ona bila nepotrbna, te da su se mogla svesti na samo jedan umjetnički stil. No ipak, kako je umjetnost ''slika svog vremena'' to samo pokazuje koliko su ljudi postali nezasitni i stoga je svaki novonastali ''izam'' bio neophodan kako bi oslikao stanje ljudske svijesti, ako zbog ničeg drugog onda upravo da prikaže tu nezasitnost.
Već kada smo kod umjetnosti, mislim da se ovo o čemu je maloćas bila riječ vrlo jasno vidi u tzv. pop – artu. Prije nego li je nastao pop – art slikarstvo se neko vrijeme, na neki način, hranilo samim sobom, tj. umjetnici su se bavili izrazito apstraktnom umjetnošću, ali s pojavom pop – arta umjetnik ponovo pronalazi inspiraciju u svijetu koji ga okružuje, a ne u samome sebi.
Sigurno se pitate koje to sada veze ima s pretjeranom materijalizacijom s početka priče. Pa, itekakve veze – umjetnici tog razdoblja posezali su za mnogim komercijalnim proizvodima koji su udovoljavali ukusu široke publike, te će nihove teme postati filmovi, stripovi, reklame, ilustracije u časopisima, komercijalni dizajn, golotinja, jeftini dekor, kućanski aparati i svi slični simboli novovjeke materjalističke kulture. Stoga nije niti čudno što je ta, tada nova, umjetnost najjače odjeknula u Americi i predstavljala svojstven optimističan duh šezdesetih godina, te je, iako su je začeli očajem i nihilizmon određeni dadaisti, simbolizirala umjetrnički smijer koji je na komercijalnu kulturu gledao kao na sirovinu, te kao na neiscrpno vrelo likovnih tema, a ne kao na zlo koje traba napadati.
Možemo zaključiti kako je pretjrana materijalizacija postala pojam svakodnevice i kako je samo bilo pitanje vremena kada će je slikari protkati kroz svoju umjetnost.
Druga je tema mog posta, tj. Stilizacija smrti ponešto ozbiljnija i tragičnija od predhodne. Uglavnom, stilizacija predstavlja i znači pojednostavljavanje, a što se drugu u današnje vrijeme dogodilo sa smrću nego li pojednostavljene i umanjavanje. Naravno da smo mi (dobro, možda ne baš mi, ali čovječanstvo općenito) svakodnevno okruženi smrću. Te da shvačamo kako je ona možda okrutna, ali ipak sasvim prirodana stvar. No danas je smrt postala, usudila bih se reči, moderna. Filmovi su prepuni nasilja, agresije i ubijanja, na tv-u svakodnevno možemo gledati najrazličitije forenzničke emisije, a ugalvnom se sve video – igrice svode na klanje i borbu. Ne kažem kako jedan film s npr. ratovanjem ne može biti dobar.... daleko od toga, ali danas je ubijanje gotovo neophodno kako bi film uopće bio glediv (?!?). mislim, ako jedno dijete od svojih 7-8 godina provodi sate i sate pred televizorom besciljno i krajne nekreativno ubijajući nakakve virtualane ljude i svoje tzv. neprijatelje, onda stavrno vidimo da nešto nije uredu.... Ili se to možda samo meni čini...?
Već kad sam i ranije govorila kroz umjetnost i ovoga ću se puta poslužiti njome kako bih pojasnila neke stvari.
I ovoga puta je riječ o pop – artu, te u ovom slučaju i o umjetniku Andy-u Warhol-u.
On je uputio gledatelja da promišlja estetska svojstva svakodnevnih slika (kao što je npr. konzerva juhe, boca Coca – Cole, novčanica od dolara....), što obićno previđamo. Isto je učinio i s temom smrti, koja mu je inače bila opsesija, na slikama električne stolice i mućnih prometnih nesreća koje pokazuju kako su masovni mediji sveli umiranje na banalan prizor.
Naravno da ne želim umanjiti tajnovita, umjetničko – inspirativna svojstva smrti, ali ipak nije potrebno da postane nevažna, te da je se, na neki način, više ne poštuje.
Mislim kako se ovdije nema više ništa za dodati, jer i bez previše kompliciranja i odugovlačenja ova je tema doista tužna i stvarno sramotna.
Inače, da malo pojasnim odabira naslova. Budući kako sam uglavnom opisivala stvari kroz umjetnost, učinilo mi se prikladnim da i za naslov primjenim elemente iz likovnog govora koji iznenađujuće dobro oslikavaju ono o čemu je u postu riječ.
______________________
I tako, jučer smo bili u Zagrebu sa školom... Na izložbi Leonarda da Vincia i na izložbi kronologije hrvatskih likovnih umjetnosti u galeriji moderne umjetnosti... Bilo je interesantno, mada nitko nije peviše gledao izložbe – ako ćemo iskreno =) ... Kasnije smo se malo gubili po Zagrebu (još jednom hvala Manelys na pomoći) i tako...
I da... Tedi i Diana – Želim vam sretan rođendan =)
I moram objaviti ovu pjesmu koja me podsječa na neke davne i nedavne događaje, te na pojedina sranja i naše ''divne'' špijune... Vjerujem da će samo rijetki znati o čemu pričam, ali to i tako sad nije važno....
Kurvini sinovi (Azra)
iza prozora nemirnog sna
osjećam njihove sjene
gledam kako kroz zidove plešu
kurvini sinovi
zatvori gubicu nije vrijedna zanata
istresi gorčinu do kraja
na strateškim mjestima njihovi ljudi
kurvini sinovi
lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti
loša noć bježim iz grada
oni dolaze
kurvini sinovi
otišao sam daleko do krajnjih granica
more je uzimalo od neba
na drugoj strani znaci oluje
vidio sam kako plaze u tami
hladna noć pred velike događaje
ne želim više da se sjećam
znali su gdje će me naći
kurvini sinovi
lutke od krvi bez trunke ideje
ubice na cesti
loša noć bježim iz grada
oni dolaze
kurvini sinovi
To bi bilo to od mene - za sada...
Post je objavljen 09.02.2007. u 18:41 sati.