...čitam post od DIT i ona priča o tome kako je u depresiji a ima sve što može poželjeti. I makar misli da ima sve nema. Nema onaj glavni sastojak koji ju čini sretnom, hrana. I koliko god govorila da mrzi hranu ne mrzi ju jer kad spava znam da ju sanja. Kaže da živi na jednoj jabuci,ne vjerujem joj, ja mislim da ne jede niti toliko...štoviše nekad me čudi što je uopće živa...ali na čemu živi da cura kada joj kilaža stalno stoji a ništa ne jede? ja za sebe mogu reći da imam sve što hoću... živim dnevno na preko 2500 kcal... bez ikakve grižnje savjesti....kasnije me zapeče u grlu i u želudcu... osječam gorčinu u srcu, kao da sam samu sebe izdala...njoj treba nešto što ja imam a meni treba nešto njeno....trebam njenu samokontrolu... ja je nikada nisam imala a ona kao da je rođena sa njom...
Osjecam se kao da varam u ovoj igri...kao da vi svi patite od gladi a da ja jedina uživam... nekako je nepošteno...osječam se kao zla osoba što ja to smatram poštenim...ponekad želim da me zaboli, da se onesvijestim i da se zgrčim,samo da mogu reći da je igra poštena...ali nemogu.I nekada kada pojedem pola kile čipsa od paprike,poželim vratiti onu kilu nazad...ali nemogu, kao da mi metabolizam otapa sve onog trenutka kada pristupi mome želudcu... ne jedem ja mnogo...ali kada jedem jedem nezdravo, a vi svi jedete zdravo... ja varam.... očigledno je sistem dobio Judu....... voljela bi biti kaznjena za te sve moguce kalorije...želim dobiti kilu i plakati i biti očajna.... a držim tih 49kila ko oko u glavi.... i vjerujte mi da samo dobijem 100 grama ubila bi nekoga.
U zadnje vrijeme 30 kcal mi se čini previše.... puno previše, a sve droge me nekako više privlače... odkad sam saznala da se od speeda metabolizam ubrza 3 puta i da uništi apetit, nekako me privlači ideja....ali opet je nekako nepošteno... no što znači nepošteno?? zar je ovo nekakva igra? zar postoje pravila.... cilj je ne jesti... dali je bitno kako?
Dali je bitno što svaku večer grčevito guram prste u ždrijelo,ponavljajući "zaslužila si".... nekad poželim se ugušiti u vlastitoj bljuvotini....gadim se sama sebi... koliko covijek mora biti jadan da se samome sebi gadi.... moj odraz u ogledalu nije iskrivljen...jednostavno je nestao.... kao da sam neko neživo biće...gledam kroz sebe...poput vampira... oko 2 me hvata glad.... i vjerujte mi.... čovijeka bi pojela, osjecam krv kako mi curi niz zube.... dok prozdrljivo atentiram ono malo što je ostalo u frižideru... i kao da je sve dobilo oči i dušu...sve me osuđuje... osuđuju me jer sam takva... zar nema nikoga tko me bar malo razumije ,tko će mi pomoći.... ali ne uvredama, već riječima.... postala sma poput životinje... navečer dobijam onaj instikt gladi... kada sam gladna tijelo uzima extra energije u potrazi za hranom.... čujem stvari koje nitko ne čuje,i osjetim mirise koje nitko ne osjeti.... namirišem osobu prije negoli ju vidim.... krećem se poput kakve muhe.... brzim pokretima puna paranoje...a sakrivam se od ljudi samo da im nebi naudila....
osječam se snaznije nego ikada.... poštujem samu sebe u duši,ali izvana bi se rastrgala na komade...
a zanimljivo je što živim dva života, jedan tisućama milja dalje od drugoga... i nitko me ne poznaje kao takvu, jer slatka sam svima i svi me vole...a ja nevolim nikoga.... i dok trpam hranu u usta,ne žvačeči ju...samo ju gutam...dajem joj imena svojih bližnjih, i jedem ih i uživam,i onda trkom do wc povračam da imvratim život, jer svaku večer ih ubijam... i svako jutro ih rađam.... i nekako mi život nemože sjest na mjesto...
sjebala sam se.... hrana je tako bespomoćna, a pobijedila me.....
patetično....
Post je objavljen 07.02.2007. u 14:23 sati.