Ponedjeljak. Dan koji baš i nije omiljen. Meni je jučer bio vrlo uzbudljiv. Ujutro sam odvezla Lunu na sterilizaciju. Vrativši se kući, još pod utiskom, primila sam pozvi iz škole. Moj sin je pao na tjelesnom. Sa grede! Na lakat! Otišla sam u školu po njega. Ruka ga malo boli, ali to je za očekivati. Može je pomicati. Odjurila na posao. Odradila posao sa pacijentima. Napravila sam izvještaj. Nazvala kolegu koji ga nosi u direkciju i očekivala ga oko 18:00. On je došao u 16:00. To me začudilo, ali svejedno. Izvještaj je čekao gotov. Ne svu sreću. Nazvala sam s posla našu liječnicu, koja mi je rekla da odmah moram sa njim na RTG. Kaže, sa laktom se nije za igrati. Javljam se doktoru za kojeg radim. Odlazim s posla (u 16:20!), vozim po gužvi. Stižem po dijete, krećemo put KBC-a Rebro. Nekada su oni primali hitne slučajeve iz Novog Zagreba. Vozim po gužvi i molim se da sve prođe u redu. Pronalazim šalter za hitan prijem. Tamo jasno piše da ne primaju djecu iz Novog Zagreba. Hm! Što sad? Okrećem se i ugledam kolegicu iz srednje škole. Ona uzima naše dokumente i uvodi nas k liječniku. Liječnik (dr Dobrić) pregleda Davida i pošalje nas na slikanje. Obavimo to za desetak minuta. Nije ništa slomljeno! David i ja komentiramo kako je svo osoblje sa kojim smo se susreli bilo vrlo ljubazno. Hvala im na tome! Hvala Bogu! Obavimo pregled, poslušamo upute i zahvalni se vraćamo u gužvu. (U Zagrebu gužva traje otprilike 24 sata dnevno). Odlazim u Ghetaldus i podižem svoje prve naočale u životu. Čitanje, geni, računalo.... tko zna. Ali moram ih nositi. I eto, sada sjedim na poslu(sa naočalama na nosu), mirna i mislim kako je bio uzbudljiv i sve u svemu sretan dan. Toliko se toga dogodilo. I sve je dobro prošlo. Luna se još teško kreće. Ali je budna. Jučer je bila omamljena cijeli dan. Moja rana još boli, ali to više nije primarna briga. Jučer ih je bilo puno više. Želim vam svima ugodan završetak svakog napornog dana.
Post je objavljen 30.01.2007. u 11:39 sati.