Marketing
Oprostite na ovako dugačkom tekstu
Ah, ta divna zadnja subota prije kraja svijeta koji nadolazi 15. siječnja...
Posvuda gdje su očekivali naše prisustvo, kasnili smo pristojnih 15 minuta.
Kao pravoj gospodi, koja se ne vozi tramvajem, kasnila je limuzina do ribnjaka.
U tramvaju, pardon, limuzini, patili smo, vidno uznemireni prisustvom djece u dobi od 13 godina Gospodnjih. Tako nam i treba kad izlazimo van u pol 8.
Bili su toliko ljubazni da su nabacili i pokoju opasku o 4 rođendanske svjećice namijenjene Slavljenici:
"he, he. Hm. Kaj je to? He he... trava skrivena u vosku? He, he. Vidi svjećice."
*kretenski smijeh*
Šteta što se tako briljantne zamisli nismo sjetili kad smo furali poriluk preko granice prošle godine.
Vidno uznemireni kao što to obično biva s onima koji UVIJEK kasne, hodajući brzinama većim no što naše čašice(misli se na one u zglobovima) mogu podnijeti, skoro smo se posvađali na ulazu na ribnjak zbog neke glupe zamisli, očito.
Nekoliko metara dalje, napao me rotvajler, sa straga me malo obliznuo po čizmama.
Vrisak? Preslaba riječ... Prije Užasnuti vrisak i histerično deranje.
Dobro, malo smo se smirili. Vježbe disanja i to.
Konačno smo stigli na odredište, pred Slavljenicu s jaffa keksima i 4 upaljene svijećice. Tj. sa *travom umotanom u vosak*. Gosh, ovi su nadmašili sami sebe. 4 Navodno simbolizira 4 godine školovanja, il neš.
Uglavnom, 4 je bilo pokriće za manjak 15. Škrti smo.
Dočekali su nas dvoje ljudi od koje je jedno bilo mrtvo pijano. Tamo vamo, kranky klinci, šibice, ne damo, upaljač, bla bla bla...
Zanimljivost: liker od čokolade, navodno home made u teglici za koju vjerujem da je nekoć bila od majoneze ili krastavaca...hm. ne znam.
Opet smo kasnili, i ovaj put u čvaru. Na putu do tamo izgubili smo sve nade da ćemo ikad kao šesdesetogodišnjaci biti vitalni i trčkarati okolo, zbog prevelikih očitih oštećenja naših nogu koje nisu podnosile pritisak brzog hodanja bez da ih se potakne alkoholom.
Čvara... mmmmmm. Premazali pod nečim sjajnim, lak I guess, tako da se možemo još lakše strgat u žaru plesanja.
Dočekali su me predivni zvuci Page-ove gitare i Plantovog vokala. Divno je bilo.
Puštali su i Gunse, nešto sporije pjesme. Na don't cry smo se svi ko pravi pekmezi zagrlili.
Na november rain sam zapalila sreću. Ipak sam se s tom jebenom pjesmom pomirila da me Jasenko ne voli i da jebe okolo.
Poslije smo šlatali dečke. (Vrlo zgodno) Igrali igru "izreci svoje ime jako glasno" i užicaj što više pljuga tako da minimalno iživciraš čovjeka, vidjeli starog znanca kojeg ćemo sad progoniti kao "prijatelja", naginjali prazne bomobice u razočaranju neviđenom(Lišće je shvatila da sam dovršila njenu bombicu), šlatali pipl some more, vrištali u stilu "ja sam fan beatlesa i šta mi ti možeš", zbarila blizanca, zgužvala se u gužvi i zaćorila.
Život je tako lijep(ovo nije sarkastična opaska).
Slavljenica:
Post je objavljen 15.01.2007. u 10:10 sati.